Vranograc Na sjevernom obronku Pehovog brda, što ga odasvud natapaju vrela i pritocice Glinice, poviš sela Vranograca, diže se na kamenitom kršu podor istoimenog grada. Okolica je pitoma i ubava; oniske humke i potocima natopljeni dolovi cesto se izmjenjuju, a šuma zaodjeva svojim zelenilom i goru i dol. Nema tu one divlje prirode velegorske, koja bi nas svojom velicajnošcu zadivila, ali je ipak taj kraj krasan u svojoj zabiti i žpitomini. Samo selo nema šta osobita: drvena džamija u hladu stoljetnih lipa, mala caršijica sa nekoliko ducana, gdje se podmiruju izokolni seljaci i nešto malo kuca, što proviruju iz gustog zelenila bašca i šikarja. Ali za to ce nas podor starog grada to više zanimati, ta grad nas Vranograc sjeca na najslavniji momenat hrvatske povjesti. Kada je Bela IV., 1242., poražen od Tatara, bježao, da nagje zaklonište pred tim divljacima na otocima hrvatskoga primorja, kada je prijetila Evropi pogibao, da ce se u njenom srcu uvriježiti divlje tatarsko pleme, koje ce možda zatrti i zadnju iskru njene kulture, digoše se Hrvati na noge, da obrane kralja Belu, kad ga ne mogoše obraniti Magjari. Pod vodstvom trojice brace, Kreca, Kupiše i Raka docekaše u Primorju tatarsku bujicu, te ju ametom uništiše. Što je Tatara izmaklo krvavom pokolju, razbježa se na sve strane, a Beli osta nesamo hrvatska, vec i ugarska kraljevina. Za nagradu podijeli kralj junackoj braci zemljišta oko današnjeg Vranograca i Podzvizda, a u darovnici istice junaštvo te brace, koja spasoše krunu sv. Stjepana. Od te brace potjece pleme Krešcica, gospodara ovoga kraja, koji su se uvijek ponosili svojim praocima i slobodštinama podijeljenim im od Bele IV. Ti se Krešcici, koliko im slavni bijahu zacetnici, nisu baš isticali poslije u povjesti hrvatskoj, vec su bili od one vrste plemstva, koje se je ponosilo vrlinama svojih praotaca, a samo se rijetko isticalo u povjesti svoje domovine. Od važnijih momenata u povjesti te obitelji istice se samo godina 1456., kada su privolom kralja Vladislava, a da se osiguraju protiv turskih provala, na svome zemljištu sagradili dva grada: Podzvizd, glavno naseljc plemena Krešcica, koje se prije po njima zvalo Krišcici i Vranograc. Ako pleme Krešcicko nije nikada osobito ojacalo, biti ce to s razloga, što se u njem nije našla grana, koja bi nadvisila ostale te ih pribrala oko sebe, da im prednjaci. U Krešcica opažamo istu pojavu, koju i u drugog nižeg plemstva hrvatskog, da svaki i najsitniji ogranak pazi na svoju plemicku slobodu, te je ni za što ne ce da podvrgne uglednijemu glavaru, svak se osjeca gospodarom na svome i ne priznaje vodstvo drugog srodnika. Zbog toga raspao se je diobom imetak na sitne dijelove, obitelj ua sitne ogranke, a od nekoc snažne kuce posta mnogobrojno, nu nejako pleme. To pleme homines de Cresych ili generatio de Cresych imalo je doduše neku organizaciju, jer je biralo starješinu i župana (suca), koji su stolovali u obim gradovima, a dobivali od plemenika i kmetova stanoviti prihod. N u ta organizacija nije bila dovoljna, da ocuva pleme od rasula. U jednu ruku svojatahu Frankopani ne zna se kojim pravom posjed Krešcica, a Martin Frankopan ustupi svoje tobožnje pravo na Vranograc Ivanu Frankopanu Cetinskom, u drugu pak našlo se i u samom plemenu nametnika starješine Ivan Kozalod Cavice i Bernardin Tumpic od Zeceva, koji se 1520. godine nametnuše neodvisnim gospodarima Vranograca i Podzvizda, a tu neodvisnost istaknuo je osobito god. 1525. Ivan Tumpic, koji je Petru Keglevicu založio polovicu Vranograca, Podzvizda i Cavice za 1000 dukata. Pravni odnosi grada bijahu u to, doba tako nejasni, da je i sama dvorska kancelarija izgubila evidenciju, te je kralj, ne mareci za pravice Krešcica, 1503. podijelio Vranograc Nikoli Vojkovicu i Ivanu Bornemisi, a 1522. podbanovima Baltazaru Alapicu i Benku Bacanu. God. 1547. staviše se Krešcici pod zaštitu bana Nikole Zrinjskog, koga odabraše svojim glavarom te mu se svecano obvezaše, da ce se brinuti oko troškova za popravak grada. Taj izbor obranio je Krešcice od toga, da ne dogjoše u ruke generalima Nikoli Salmu i Ivanu Ungnadu, kojima je kralj bio poklonio Vranograc, Podzvizd i Cavnik. Ali ni junacina Zrinjski nije bio bolji od drugih stalžješina, te se smatrao pravim vlasnikom tih gradova, godine 1559. ponudi ih svomu nasljedniku u banstvu Petržu Erdedu u zamjenu za druga imanja. Protiv toga digoše se Krešcici listom te se potužiše kralju, pak tako je valjda i Erdody odustao od ponugjene zamjene. Zrinovici ostaše i nadalje gospodari Vranograca; nakon Nikole Subica brinuo se Sfjepan Šubic Peranski za grad. Grad Vranograc dosta je zla pretrpio za turskih vojna. Malkocbeg ga dvaput porobi 1553. i 1558. god. a malo zatim, 1560. god. provali pod Vranograc 420 novskih Turaka te popališe podgragje. Na povratku zatekoše ih Nikola Zrinjski i general Lenkovic kod Žirovnice te ih sasjekoše, a stotinu momaka i 200 konja živih zarobiše. Da se te provale ne ponove, bila je 1563. u Vranogracu posada od 32 krajiška pješaka i 100 konjanika Zrinjskoga. Ali vec 1577. uzeše Turci Vranograc te u njem smjestiše 60 konjanika i 100 pješaka vojske. Naredne godine osvoji Khevenhuller opet grad Vranograc, a Stjepan Šubic Peranski cuvaše ga neko vrijeme. U to vrijeme uvidjela je ratna uprava, da nije moguce održati onaj nebrojeni niz malih krajiških utvrda (jer se krajiška vojska rascjepkala na same manje posadice, a u nuždi je teško bilo sabrati je na okup), pa je s toga naumila da se nekoliko manje važnih utvrda razori. Ta sudbina imala je zadesiti i Vranograc. Nu godine 1578. predloži sabor stališa krajiških, koruških i štajerskih u Bruku na Muri, da se Vranograc sacuva, jer da taj grad zatvara put u Topusko. Taj predlog ratno vijece II Gradcu megjutim nije uvažilo, vec naredi 1580., da se i Vranograc imade oboriti. Tako opusti grad i okoliš mu, a tek 1636. naseliše Turci Vranograc, popraviše zidine i staviše u nj 100 momaka posade. God. 1683. popali general Herberstein i to novo naselje, ali ne osvoji grada. God. 1696. krenuo je b