Peci Iz Bihaca vodi cesta desnom obalom niz Unu do sela Vrkašica, gdje prelazimo cuprijom na drugu obalu. Ime "Vrkašic" pokvareno je od Farkašic, a ostalo je selu po jednom od najvažnijih krajiških plemena, koje se je u više prilika isticalo protiv Osmanlija. Uska cesta vodi nas dalje uza stranu na prostranu visoravan, a vec iz daleka ugledacemo na oblu brdu cetverastu visoku kulu, sa koje se otvara širom i daljinom vidik na svu Krajinu. Ta kula zove se Risovac, a bijaše u ratno doba važna stražarnica, sa koje se je mogla opaziti svaka neprijateljska kretnja, koja bi sa one ravni zaprijetila Bihacu. Pogledamo li nadomak kule prema istokU, ugledacemo pola sata udaljeno selo Brekovicu, a na strmu obronku, koji se spušta u tjesnac unski, zidine staroga grada Brekovice. I to naselje bijaše nekoc važno. U srednjem vijeku sterala se u samoj dolini U ne ispod grada povelika naseobina, koja je vremenom propala, a Una je prikrila sedrom, ali kada se neke godine prokopao žlijeb, da voda, koja se tu tjesnacima tek sporo provlacila, lašnje otice, našlo se obilje raznovrsnih ostanaka njenih naseljenika. Grad Brekovica bijaše od starine kraljevsko mjesto, nu 1330. god. predade ga Karlo Roberto Babonezicima, kojima ga oduze Sigismund, davši ga pod upravu grada Sokola (Sokolca) kod Bihaca. Pošto je Sigismund 1436. pomilovao Babonezice, vracena bi uz druga imanja i Brekovica Nikoli Blagajskomu. Pod konac XV. stoljeca došla je Brekovica u ruke plemena Kobasica, a kao prvi vlasnici toga plemena spominju se 1488. braca Matko i Jurko. Sve do godine 1580. ostala je Brekovica u rukama Kobasica, a te godine poginu zadnji potomak ove loze, Ivan, pod Kanižom u boju s Turcima i ostavi grad svojoj polu braci, sinovima svoje majke Katarine Šubic-Peranske, koja se bila iza smrti prvoga muža Gašpara Kobasica udala za Andriju Tadislovica. Kapetan bihacki Lamberg megjutim Dije priznavao te oporuke, vec posvoji grad za tvrgju bihacku, God. 1584. namjeravaše krajiški sandžakbeg Memibeg posvojiti Brekovicu, a da mu to osujeti, zapovjedi krajiški zapovjednik general Josip Thurn, da se gradska kula prahom digne u zrak. U svom izvješcu nadvojvodi Karlu veli, da je grad "vd verlassen Tuern". Tako je Brekovica propala. Najzanimljivije dijeloye grada kulu i bedemove okonje diže lagum, a što je ostalo samo su poniski nejaki bedemovi, koji nepravilno okružuju nekoliko kuca u oboru, a na srijedi džamiju. Brekovica ostala je dugo pusta. Još 1625. ustanovilo se prigodom uregjenja granice, da ima zauvijek ostati pusta, nu vec deset godina za tim zaokupiše Turci grad, staviše u nj posadu i popraviše za nuždu bedemove. 1685. popali je general Herberstein i ona opusti nanovo. * Pošav kladuškom cestom dalje dolom Mutnice pa uz Gracanicu do njena vrela, prijeci nam je vodomegju, koja ju dijeli od vrela Kladušnice. Tu nedaleko samog vrela, gdje su strme stijene nadvisile prodol potoka, ugledacemo ubavo naselje oko grada Peci. Peci pripadale su od starine gradu kladuškomu i knezovima kladuškim kao posebno selo, te se zvahu “Kladuška Pec”. U njoj spominje se 1334. župna crkva sv. Križa, a da nije bilo samo kmetova, vec i nižega plemstva u selu, svjedoci nam plemic Mlatko od Peci, komu se unuci Grgur i Radoš spominju god. 1377. 1465. god. kupio je Martino Frankopan Cetinski od Ivana Kladuškogža pola Kladuše, te je na osnovu te kupnje zahtijevao nesamo kladuš.ki grad, pola kladuškog trga i imanja, vec se spremao da na silu otme i Peci. Ivan Kladuški potužio se stoga kralju Matiji Korvinu, a desilo se u to doba, da je bio hrvatski ban Ivan Tuz de Lak na Krajini, te kad mu se Ivan Kladuški potužio, nacini s njime ovaj ugovor: Ban preuzimlje Peci, da ih brani protiv Frankopana, a držace ih dotle, dok Ivan Kladuški ne naplati troškova te obrane, ali u ime odštete daje Ivanu Kladuškomu imanje Blagušu kod Kašine. Ivan Kladuški megjutim nije bio kader da plati banu troškove obrane, i tako se god. 1470. narediše nanovo, te Ivan Kladuški prodade banu Tuzu Kladušu i Peci za 4000 for. Ivan Tuz de Lak valjda je i osnivac pecskoga grada, te ga držaše, dok se ne preseli silnim imetkom u Mletke. Udovica njegova Sofija kupila je od Andrije Heninga Susjedgradskog grad Zelin, a dala mu u ime kupovnine zato grad Peci i 2000 forinti u gotovu. Kasnije se Hening i oženio Sofijom pa svojatao pravo na Kladušu. Djeca Tuzova i stric im Oswald, zagrebacki biskup, prodaše opet Peci braci Jurju i Ivanu Peranskom, a parnica, koja je zhog toga nastala, završi time, da je Hening dobio Kladušu, a ustupio Peci Šubicem (1519.). Ovi dadoše grad 1519. god. junaku Jurcecu Gusicu, a pošto je ovaj dopao turskog ropstva, posini mu mati 1520. kastelana krupskog Mihajla Turaka i tako dogje "Kladuška Pec" sa Podpecem iZapecem, Ciminim vrhom, Vidovinom, Sedlarna, Grabrovnikom, Ricicom, Topolovcem, Malovcima u ruke Turkove. Odsele se Peci zovu" Mihajla Turka Pec « a to im ime ostade i kasnije, kada su vec prešle u drugže ruke. Tako general Ivan Lenkovic u svome popisu krajiških utvrda god. 1563. zove taj grad "Potsch dem Turkh Michael zugehorig " , prem je onda grad bio u rukama Šubica. Udovica Turkova, pošto je Turk umro bez sinova, zapisala je god. 1544. grad napola svomu necaku Franii Psarjevackomu, a god. 1550 napola Andriji Trnovcu, ali pošto ona umrije, uze Nikola Zrinjski grad u svoje ruke (1555.) . Nato se dignu Gašpar Šubic Peranski te stane tvrditi, da je pecski grad utemeljen od peranskih Šubica, te pošto nesta Gusica, a majka mu umrije, spada opet peransldm knezovom. Nikola Šubic složi se radi toga s Gašparom, te mu vrati Peci. Malo zatim, 1563. spominje taj grad Ivan Lenkovic u svom popisu krajiških utvrda te veli, da je u njem bilo 12 vojnika i predlaže, da se ta posada povisi još za 20 momaka. Nu taj predlogž nije se uvažio, jer se 1577. u Pecima navodi samo 16 haramija, a te godine predložiše stališi štajerski, koruški i kranjski, da bi se više brinulo za krajiške gradove. Nu i ono malo vojnikn, ostavi iste godine na svoju ruku Pec, jer vec od dulje vremena nije dobiva