Smrt Laza Kostica nije ni iz daleka izazvala ono uzbucenje i žalost, cak ni u užoj njegovoj otadžbini, koja bi se ocekivala u jednom narodu, kada izgubi jednog svog velikog pjesnika i pošljednjeg clana stare klasicne garde. Van Vojvodine se uopšte tek primilo na znanje, da je Laza Kostic izdahnuo u Becu. I sami javni organi zadovoljili su se, sa malo izuzetaka, da vec preštampaju njegov curriculum vitae i reknu nekoje šablonske pohvale o pokojniku. Ovoj je nepijetetnoj pojavi razlog dvojak. Prvo i prvo, što je srpska društvenost ne samo napustila nekadašnje pobožno i romanticno oduševljenje naših otaca za književnost i književnike, vec je pala u drugu skrajnost kao vazda, i pokrivajuci se nekom lažnom trezvenošcu i racionalnim pogledom na život, postala više nego apaticna prema srpskoj knjizi i njenim radnicima. Drugi je razlog u samome Lazi Kosticu. On je kao pjesnik, tako reci, umro vec prije dvadeset godina. I ne treba se suviše cuditi, što su mnogi Srbi,citajuci glas o njegovoj smrti, zavrtili glavom: Zar tek sada? A Laza je Kostic, ne samo svojom markantnom licnošcu, vec i datim djelima zaslužio, da se njegova smrt zabilježi krupnim i crnim slovima. 0 njemu kao covjeku i Srbinu, o njegovom razvitku, o tajni njegovih uspjeha i neuspjeha, kao i o uzrocima njegovog ranog i naglog zacutanja, mi smo rekli nekoliko rijeci na drugom jednom mjesu. Ovom nam je prilikom namjera da samo odamo poštu tome velikom srpskom pjesniku i patrijoti, a na celu ovog lista, koji je kao najstariji i usamljeni beletristicki organ u jednoj najvecoj srpskoj pokrajini bio stalni nosilac srpske misli, i koji je list bio u tome srecnom i ujedno sumornom položaju, da donese pošljednji rad pok. Laze Kostica u vojvocanskom broju prošloga godišta. Laza Kostic je do srži nacionalan pjesnik. To je njegova snaga, a to je i razlog mnogih njegovih grijehova protiv ciste poezije i estetike. Kao što je naš tadašnji omladinski i romanticno proosjecani nacionalizam imao mnogo neodrecenog, nekonkretnog, i negativnog, prkosnog i jogunastog, tako ce i Lazina peozija pjenila od rapsodicnosti. Žice na njegovoj liri bile su stalno prezategnute, te kada je htio da prevuce na njima jedno piano, one bi neocekivano škripnule, a kad bi morao da potencira ton, one bi zveknule i cesto prekinule logiku i esteticne propise. Ali razumijevši i apstrahirajuci te njegove cudljivosti i jezicne i stilisticke žonglerijade, a imajuci na umu nekoliko njegovih pjesama, u kojima je umjetnik nadvladao jezicnog virtuoza dosjetljivca i omladinca u dušanci, mi cemo zažaliti za njim kao za pošljednjim srpskim klasikom. Uz Branka, Mažuranica i Njegoša, po našem mišljenju, prije Ðure Jakšica i Zmaja, spomenucemo ime Laze Kostica, koji je erpskoj književnosti dao „Maksima Crnojevica „Peru Segedinca«, »Minadira», „Dužde se ženi »Samsona i Dalilu", „Prometeja«, „Jadranskog Prometeja" i „Sante Maria della Salute", najjace tragedije, balade, patriotske pjesme i elegije u srpskoj književnosti. U tim snažnim, plasgicnim i dubokim stihovima ogleda se jaka pjesnicka duša sa velikim strastima, a prijemljiva i za nijanse više no iko od njegovih savremenika, i kulturan um, u kome se spontano racaju i ispreplecu kozmicke misli sa tacnim opservacijama iz oblasti covjecje psihe i njegove bliže okoline. Osim toga imao je bujnu i osjetljivu fantaziju i prefinjeno osjecanje ritma. Njegov „Minadir« cije se prave ljepote otupljuju u udbenickim deklamatorima, stoji jedinstven u svjetekom pjesništvu svojom naivnom monotonijom, ciji se osmijesi sa jednakim i reljefno nepravilnim slikovima, razlijevaju i valjaju, kao široka rijeka drevnog svetog Nila i cija jednolika ponavljanja imaju u sebi nešto od one ukocenosti jednobojnih profila na egipatskim ruševinama i papirusima mumija. I ako je ideja „Minadirova« nesumnjiva pozajmica Hajneove „Azre“ cijela je pjesma skroz originalna. ,;Dužde se ženi sva se bljeska, kao raskošni pejsaž osuncane Boke. Ona miriše na more na bogastvo prirode i gospodstvo, u njoj vri vruca južnjacka krv, ispunjepa nestrpljivom srpskom cežnjom za Jadranom. „Prometej" i „Samson i Dalila“ diskretne su i silne srpske patriotske .poeme. U njima je Laza Kostic cas dramatskom zbijenošcu, cas romanticarskim bogastvom fraze digao oltar ponosnoj nepokornosti velikih i gaženih duša i tragicnome slomu iroja, koji ne zna da mrzi dušmane, kao oni njega, jer je velika duša sa velikom strasti, a koji podliježe od slabosti i mekuštva, da jednim strašnim naporom sruši stupove nad sobom i nad svojim krvnicima. Sve te pjesme, pa i pošljednje, u kojima se bije boj izmecu rezignacije intelekta i preostalog vulkanskog nepomirljivog temperamenta, cine Lazu Kostica srpskim klasikom, jer u njima, kao u svim klasicnim djelima harmonicno prijanja velika misao i veliki osjecaj krupnim i zaokrugljenim potezima spoljašnjeg oblika. Necemo spominjati njegove zasluge kao stvaraoca srpske metricke drame i stvaraoca novije metrike, jer to je zadatak literarne historije, mi odajemo hvalu samo pjesniku vjecito lijepih pjesama, u kojima ce on vazda živjeti i vazda biti savremen. Njegova je nesreca bila još što je ponikao sam, pošao svojim putem i što je kao takav i zacutao, a da nije stvorio ni škole ni šljedbenika. Zato je bio u pocetku preko mjere i u jedan glas hvaljen, a pred smrt od strane mladih, koji nijesu mogli da mu oproste mane i zbog njih predvidali njegove neporocne stihove, preko mjere kucen i zapostavljan. No kada se stišaju strasne razmirnice dviju generacija, doci ce treca, koja ce pristupiti Lazi Kosticu bez predrasuda, i prije no što ga bude kudila ili u zvijezde kovala, potrudice se da mu djela i procita. Mi Lazi Kosticu ne možemo položiti na još svježi grob dostojniji vijenac, no da upozorimo srpsku citalacku publiku, osobito srpsku omladinu, da potraži njegove drame i njegove skupljene „pjesme«; koje je lani izdala „Matica Srpska" i da ih cita.