Dr. Dragutin Prohaska: Das kroatischserbische Schriftum in Bosnien und der Herzegowina. Zagreb 1911. Nijedna partija naše književnosti nije ostala manje proucena, kao historija naše književnosti u Bosni i Hercegovini. Dobre monografije iz te oblasti daju se na prste izbrojiti; novo izdanje starijih pisaca ne postoji nijedno; ova knjiga g. Prohaske prvo je sinteticko izlaganje književnog razvoja u nas. Posao, koji je gosp. Prohaska uzeo na sebe, bio je vrlo težak i vrlo nezgodan i teškoce, koje je imao da savlada nijesu bile ni relativno lake. Knjiga g. Prohaske pored svih svojih neravnosti ostavlja lijep utisak. Ona je radena s izvjesnom brižljivošcu; radio je covjek, koji razumije svoj posao i koji bi, da je imao bolje uslove, dao svakako i okrugliju cjelinu. Djelo je raceno samostalno, ima novih i dobrih pogleda u stvari, ima tacnih opažanja. Osim toga, knjiga g. Prohaske ima jednu odlicnu osobinu: ona je pisana hladno, objektivno, bez i malo šovinisticke tjesnogrudosti, bez i jedne banalne aluzije na naše toliko ocajne nacionalne prilike. Ovo je vrlina, koja danas u ovoj zagušljivoj atmosferi našeg javnog života treba da se naglasi i da se primjera radi narocito istakne. Dobrih partija u ovom djelu g. Prohaske ima više. Vrlo je dobro, na primjer, izvedena Jagiceva ideja kazana pri objavljivanju studije o Adamovoj legendi, da Bogumili nijesu narociti tvorci apokrifne književnosti ili dalje originalna ideja o tvorcima i glavnim nosiocima junacke narodne poezije. Dobro je ocrtana razlika izmedu pripadnika rimske škole i cesarovskih (vecinom u Hrvatskoj obrazovanih) klerika. Ali se, pored tih dobrih strana u ovoj knjizi, moraju naglasiti i one, koje su loše. Izlaganje o jeziku u Bosni i Hercegovini malo je izrazito i gotovo ni malo samostalno; djelu nedostaje jedan ma i kraci historijski uvod. U izlaganju o Bogumilima malo je uzeto u obzir, što tolika masa pisama donosi zakletve na krst i razne svetitelje i što u te sekte u Bosni ima, u opšte, mnogo osobina, koje se ne daju složiti s onim, što se dosad izlagalo o toj vjeri. (Narocito mi je upala u oci povodom toga jedna nedošljednost pišceva. Na str. 52. on mnoge grobne natpise pripisuje pravoslavnima, jer imaju znak krsta i formulu sa zazivom svete trojice. Na str. 40.—41. on se govoreci o Hvalovu rukopisu identifikuje sa Rackim, koji Hvala racuna Bogumilom i pored njegova zaziva svete trojice u svom zapisu.) Izlaganje o humskoj hercegovackoj mitropoliji nije na sigurnom osnovu; nezgodno je izložen ruski uticaj na naše sveštenstvo, koji pocinje vec u XVII. stoljecu. Ne mogu nikako da razumijem zašto je u bosansku književnost unio Ivana Tomka Mrnavica, Ðorda Radojevica Gizdelina i Stjepana Badrica, koji niti su rodeni u Bosni i Hercegovini, niti su u njoj radili. Razlog, koji g. Prohaska daje za Stjepana Badrica, vrlo je malo naucan i ni malo opravdan: on spada u historiju Bosne za to, jer je jedno djelo posvetio Srbima i jer piše štokavskim dijalektom (str. 131.). Ne bi li po toj logici pripadao Bosni i Džon Ðore Palmotic, koji uci jezik u našim krajevima, piše štokavski i radnju jedne svoje tragedije prenosi u Bosnu? 0 bosanskim hronikama ne govori on gotovo ništa, i ako su dvije vec odavno poznate. Sva teorija o ženskim narodnim pjesmama, narocito onako uopšteno, malo je ubjedljiva i malo opravdana. U bibliografiji, pa prema tom i u izlaganju, ima osjetnih praznina. Broj monografija o bos.hercegovackim dijalektima mnogo je veci od onog, što ga on daje na str. 6. 0 tom se može uvjeriti kad prece Velicevu radnju: „0 srpskim ili hrvatskim dijalektima" (Glas, LXXVIII.). Medu spomenicima srpskim nema Jirecekove zbirke, koja je nastavak Pucicevoj; nema spomena o Vuceticevim tekotovima (Src, 1906.1907.). 0 odnošajima Bosne i Hercegovine sa Dubrovnikom, narocito o doseljivanju, pisao je g. Gelcic: I conti di Tuheli (Ragusa 1889.), osobito na str. 20.—39. 0 humskim episkopima danas je mjerodavno izlaganje ne S. Kosanovica iz 1884. god., nego I. Ruvarca: 0 humskim episkopima i hercegovackim mitropolitima (Mostar. 1901.). Medu monografijama hercegovackih manastira nedostaje „Monografija manastira Dobriceva" (Mostar 1908.) Leontije Ninkovica. Medu hronikama nema spomena o fojnickoj, ciji je prvi dio izdao M. Vukicevic u „Glasniku Zemalj. Muzeja" 1901., a svu Ti. Truhelka u „Glasniku 1909. sa faksimilom. Za historiju Bosne i Hercegovine u prvoj polovini nema vrlo važnih i neophodno petrebnih Pamucinovih clanika i „Ljetopisa Hercegovine" Prokopije Cokorila. Jako upada u oci, da pisac nije znao za važno djelo MN. Speranskog: Mostarskoe bosnskoe evangelie (Varšava 1906.), u kom se, na str. 3.—20. govori detaljno o osobinama bosanskih starosrpskih spomenika, o kojima je pisac u ovakom jednom djelu morao voditi racuna. Manje rasprave i izdanja, koje g. Prohaska nije upotrebio, ne mislim narocito spominjati, i ako bi se i tu moglo staviti nekoliko primjedaba (nema, na primjjer, Zorina clanka o starobosanskim grobovima, Mijatoviceve rasprave o Mrnavicu, Alaupoviceve rasprave o muslimanskim pjesmama i slicno.) I, najzad, jedna uzgredna primjedba. Pisac ne citira uvijek sa potrebnom akribijom; primjera radi treba viditi, kako navodi Vrcevicevu zbirku narodnih pripovijedaka na str. 148. i 150. ili kako mecu slovenske natpise, na str. 17., stavlja i jedan latinski K. Paca. Ima u djelu nekoliko manjih pogrešaka. Mi cemo, primjera radi, spomenuti samo prve: nije ispravno do kraja sve, što se kaže o glasu dž na str. 14.—15.; manastir Žitomišljic nije bio najvažniji mecu svim našim manastirima, nego manastir trebinjski (Tvrdoš), u kom je sjedio i hercegovacki mitropolit; manastir Dobricevo ne spominje se u XIX., nego cesto i u XVIII. vijeku. Naraensfest nije krsno ime; rijec vriža u djelu vojvode Ðorda Radojevica nije ni malo cudnovata: ona (vriježa) znaci porijeklo, rod, korjen; ne piše se Rizvan Begovic, nego Rizvanbegovic kao Smajilbegovic,