* Samac i Beskucnik, dvije pripovijetke iz narodnog života u Hercegovini. Pobilježio pustinjak iz Malica. Mostar 1903. Hrvatska dionicka tiskara. Pitanje, da li je kultura usrecila covjeka, spada još i danas megju tvrde koštunjce. Otkako je Rousseau na nj nijecno odgovorio svojom cuvenom dijonskom raspravom, nije se ono ni za dlaku primaklo pozitivnu riješenju, jer su se odonda jednako gomilali razlozi za i protiv kulture. Ostavljajuci ovdje posve po strani pitanje, da li se je covjek kulturom i eticki unaprijedio, na što u ostalom takogjer nema pozitivna. odgovora nije ni sam napredak u t. z. materijalnoj kulturi mogao stvoriti opcenita uvjerenja o apsolutnoj njezinoj sposobnosti. Jer dok je covjek tom kulturom u jednu ruku doista sebi olakšao život, u koliko su mu pristupacne kulturne tekovine, to mu je, dabome, i taj dobitak u drugu ruku donio svojih jada. Primjenom tih tekovina u svoj svagždanji život stvorio je covjek citav niz raznih umjetnih potreba, na koje je toliko privikao, da strada vec i s najmanje nestašice tih potreba. Zato kulturan covjek, koliko god je zadobio u uživanju izncd nekulture, toliko s njega lakše i cešce strada. A te patnje nijesu ništa manje stoga, što se možda ne osnivaju na sa.mu namirenju neposrednih životnih potreba. Ovakim umjetno stvorenim životnim prilikama naravno da se je prilagodio i životni organizam covjeka, pa je i on postao u jednu ruku pri!žltupacan mnogobrojnim užicima, nu u drugu ruku isto tolikim patnjama. Narocito se je živcani aparat zbog svoga diferenciranja na tolika podrucja osjetne pobudnosti, razvio do osjetljivosti, koja pocinje kulturnu covjeku bivati teškim, cesto upravo nesnosnim teretom. Nije stoga cudo, što su se iz redova kulturnih mislioca cesto pojavljali glasovi, koji pozivahu, pa i danas pozivlju na "povratak k prirodi". Dakako, da ti pozivi kao kategoricki zahtjevi moraju ostati bezuspješni, jer se tok ljudske kulture njima neda sustaviti; tek postepenim utjecajem na njegov razvoj, dade se taj razvoj reformirati. Ovaku utjecaju nadati se je od modernog znanstvenog pokreta u antropologiji, koji ide za tim, da ustanovi razloge nepovoljnomu razvojnomu procesu životnog organizma u kulturna covjeka. No i bez te direktive sa autoritativnog foruma, kulturan covjek nekako inštinktivnim zanimanjem rado zagledava i život "covjeka iz prirode", ako ni s kojeg drugog razloga, van da promijeni ukus, onako košto se prenasiceni izbirac laca prosenice, jer mu je vec dogrdilo kulinarsko umijece. Mislimo, da ne cemo mnogo pogriješiti, ako i našu modern u beletristiku oznacimo u glavnom kao takovo umijece, koje teži lih da udovolji našoj beletristickoj gurmanderiji, koja je naravna pošljedica našeg kulturom fino diferenciranog ukusa. Gušeci se u takovu užitku, gotovo smo izgubili shvatanje i smisao za ono životno podrucje, gdje se naši komplicirani oblici mišljenja i cuvctvovanja nalaze još u prvotnu stepenu razvitka, a takovo je zanemarivanje ako ništa drugo, a ono na uštrb suvislosti u shvatanju našeg vlastitog nacina života. Bilježimo s toga ovdje vrlo rado djelo pod gornjim naslovom, koje koliko svojom sadržiuom, toliko nacinom prikazivanja pruža obilje pobuda u prije istaknutu pravcu. Kao literarna pojava ova je knjiga za nas dvostruko zanimljiva, jer osim opcenito ljudskog interesa imadu pojave te knjige za nas i specijalno narodni interes: njezini su originali iz našeg cisto narodnog života u Hercegovini i to iz najprimitivnijeg mu sloja. Nijesu to zapravo ni pripovijesti, kako se u naslovu naviješta, no djelo time ne gubi ništa, rekli bismo pace da tim prije dobiva. Jer da je pisac pregao iz onih dvaju originalnih tipova stvoriti neki suvisli dogagjaj za volju "pripovijetke", on bi bio morao u svoje djelo unijeti nešto vlastita stvaranja, a time bi natrunio svježinu svoga prikazivanja pa oslabio, a možda i uništio njegov dojam. Koliko li je ovakih prikazivanja stradalo baš radi toga, što su prolazila kroz traljavu prizmu prikazivaca! "Pustinjak malicki" bacio nam je pak cist refleks, a u tome i jeste vrlina njegova djela. U "Samcu" prikazuje nam starca od devedeset godina, covjeka, koji je sav svoj dugotrajni vijek izvio u u najprimitivnijim životnim prilikama. Bio je to život pravog stoika, koji je svoju životnu filozofiju osnovao na iskustvu, a ne na teoriji, pa nije nikada udario na opasnost, e ce joj se iznevjeriti, jer preko tog svog iskustvenog "nazora o životu" nije drugoga cega mogao ni naslucivati. I u tim uskim megjama svoga iskustva ima on ipak svoje nazore o svim pojavama svog životnog kruga, a pisac ih prikazuje posve objektivno, nu i takvim naturalizrnom, da je dojam istinitosti neodoljiv, cemu još osobit car pridaje komicnost, koja. ne prisiljeno izbija iz prikaza starcevog pricanja. Tako n. pr. prica o svom lijecenju: "Moje lijepo zdravlje svagda mi izvrsno služilo, ako gdje malo nazebi i ocuj kakovu hunjavicu, onda se nadri kaše zabijeljene jemužom, pak upeci sad celo, sad tabane u dobru vatru. To sam naucio od lovnog vižleta, koje umorno odmah noge upece, pa sutrabrže nego danas". Bice možda još zanimljivo, da je taj "samac" bio neženja ili kako se tamo nazivlje "djevac", a zanimljivi su i njegovi nazori o "feminizmu" i braku, jer se baš ne slažu sa modernima. Smrt toga "djevca" opisana je tako, da bi mu na njoj zavidio svaki stari i novovjeki filozof. Opis njegova ukopa iznosi zanimljivu gragju za narodnu folkloru. Drugi dio knjige "Vitinski lovac Levan" jeste lik, koji je i za primitivne prilike hercegovackog puka romantickom pojavom radi svoje skrajne primitivnosti. Taj lovac Levan, pravim imenom Stjepan Boras bez sumnje zbiljska licnost bio je neka vrst "divjeg covjeka", iz one vrsti ljudi, koji prezrjevši pripomoc ljudskog društva i njegžove kulture, vracaju se životnu nacinu prehistodjskog covjeka. Taj zalIimljivi primjer pojave atavistickog nagona prikazuje nam pisac priprosto i mirno, sve je to goli naturalizam, koji se odlikuje jedrinom i svježinom prikazivanja. Zanimljivo je sa antropološkog gledišta, kako