Ocjene i prikazi. Jedna kic-izložba. Kolektivna izložba Gabrijela Jurkica u sarajevskom Društvenom Domu. Ta je izložba veoma karakteristicna za savremeni kulturni momenat u bivšem okupacionsgebitu, i svojim moralnim sadržajem i svojim umjetnickim znacenjem. G. Gabrijel Jurkic, mladi slikar Hrvat, Bosanac, sa mnogo više nejake mladine nego mladosti i mnogo više banalne slatkoce nego licnosti, požurio se i suviše i prenapregnuo se, dovodeci nas do simpatijje koja je mnogo više sažaljenje nego divljenje. Jer je, cak i po njegovim slikama sudeci, koje su ili vrlo srednje i olabacke — pli elementarno rdave, izvjesno da on ima duše i da je po malo pjesnik; on ima obilno osjecanja blagosti, nježnosti, milosti, bolecivosti i nije dugaevno slijep za koloristicke kvalitete pejzaža i slikareku interesantnost stvari. Da se on nije ovako neozbiljno prenaglio i da, tako, ne cini jadnu impresiju jednog pretrglije koji sebe voli na besmislen nacin i kojji o sebi ima nedogledno visoko mišljenje on bi, vjerovatno je, u dobroj školi, dobroj i savremenoj, i u dobroj sredini, dobroj i pametnoj, koja bi mu ukazivala više etvarne pažnje nego rasplinuce ljubavi, mogao cestito nauciti savlacivanje materijala slikarskog, i obogatiti se estetickom i opcom kulturom koja je nužni uslov dispozicije jednog modernog slikara sa umjetnickim pretenzijama. Ovako, imajuci nesolidnu ambiciju a nemajuci ni tehnicke, ni esteticke, ni opce kulture, koja bi tu ambiciju, pored ozbiljnog tretiranja samog sebe, mogla uciniti solidnom, n koja, otuda, donosi rezultat, g. Jurkic je, na žalost, pokazao koliko malo umjetnickog ima na njegovoj umjetnickoj izložbi. G. Jurkic je bio nesrecan u svom dosadanjem tehnickom, umjetnickom i opcem vaspitanju; on je imao neke vrlo mudre ucitelje, i sam je, u cijeloj svojoj slabackoj mladini, za paradoks, vrlo pametan. I on je vec daleko od ludosti mladosti, od dragih budalaština mladih ljudi od talenta; on je pametan. On je pametan, i ništa mu ne stoji nezgodnije i ne dolazi nesrecnije od te pameti. To pedagoško, pravilno, sredeno, hladno i prazno u njemu, to bestrastveno, neslobodno, neživotno kobno je za njega još više od njegovog ogromnog pouzdanja u se i od preuranjenog i prepadnog istupa u javnost. Jer bi se to pouzdanje, kad bi ono davalo rezultat solidan, svelo na pravu mjeru i ne bi bilo za sažaljenje; ali naopak pocetak: nazadna škola i nepametna prepametna sredina vec su uhvatile korjena. Ako bi g. Jurkic htio da spase ono talenta što ima u njemu, i ako bi htio da njegova nesolidna ambicija, koja je danas samilosna, a koja bi sjutra mogla biti smiješna, pored svega naopakog pocetka izade iz impotentne mudracke poze na visinu uzvišene ludosti koja daje rezultat: umjetnicki izražaj duše slobodnog modernog covjeka, on bi odmah, sasvim odmah morao da razbije sve što je nacinio, da omrzne bivšega sebe, da se oslobodi svega pedagoškog i staroslavenskog u sebi i da potraži cudo i strašilo koje se zove: savremeni život, savremena tehnika, savremena estetika. Tako bi morao da prestane biti prerano pametan i svetacki bezgrješan. Onda bi on mogao dobro citati o sebi povoljne kritike koje nesrazmjerno više znace od povoljne kritike sarajevskih dnevnih listova. I ako ne bez privlacivosti u cijeloj svojoj duhovnoj pojavi, radi dobrostivosti i bolecivosti svoje — i radi dobronamjernosti svoje: to treba narocito naglasiti — g. Jurkic, svojim radovima, a narocito njihovom vecinom i njihovim detaljima, ni izbliza ne zadovoljava ni tehnickom, da ne kažem ni estetickom kriteriju. Prije svega, njegova je izložba kic, i to je jadno. Kic sasvim, ponekad nepodnosivo. Osnovna impresija bi se mogla izraziti ružnim paradoksom: slatka tvrdina, i pod tu osudu mogle bi se svbsti sve sitnije karakteristike i osude njegove. On jež razumije se, i bezlican u svome kic, i nesimpaticanž i ne samo zbog toga što nije lican i izrazit, nego nije daleko od izloga manifakturskih radnja i sarajevskih „knjižara", i što se, tako, svica svijetu bez jereticnog ukusa i nimalo perverznom. Jer taj dobri i nesnosni svijet voli kic, pa makar taj kic bio i tvrd i ne spadao u umjetnoet. Komplimenti toga svijeta porazni bi bili za jednog umjetnika od solidne ambicije, koji ne ide za slavom bez djela, nego za djelom bez obzira na slavu, za djelom, za izrazom licnosti svoje i slobodne. Ja iskreno želim g. Jurkicu da mu komplimenti nacinjeni u Sarajevu budu pošljednji te vrste i da više nikad ne bude cijenio one koji mu ih cine. Jer on nije bez duše i nije bez talenta: blaga milost kolorita bice njegova nota ako se razvije i postane savremen, nona koja ne prolazi mimo srce, i koja i u svojoj mekoti može biti silna. Osim toga lijepog što ima u g. Jurkicevoj umjetnosti, te duševne svježine dobrog djeteta, u njemu ima malo cega što je za razvoj, malo novog i malo dobrog. G. Jurkic je elementarno naivan u svojim zamislima, osim toga što je nepojmljivo pedagog i moralist; njegove alegorije i simboli su interesantni za perverzne ljude koji se vole zlobno smijati rcavim stvarima, a dobrim ljudima su žalostivi. (Vila naroda moga, Davor gusle, Sveti Vlaho i t. d.) Dalje, on je sasvim bez shvacanja. On nije ni malo tiran prema objektima, nema umjetnicke volje i savršeno nije stilist. Njegova tehnicka nevještina je cudnovata poslije nekoliko godina ucenja i rada: cisto tehnicke, zanatske pogrješke preceste su i prevelike i u crtežu, u nevladanju anatomijom, nepoznavanju proporcija, i u bacanju boje, njenom diranju, njenoj logici jedne u drugoj i jedne pored druge; i u perspektivi. Bez culie jacine i bez plotskog u sebi on je bez osjecanja forme i ne modelira plasticki ni akt ni tlo; u figurama je nedozvoljivo nekonstruktivan. On radi sve, i u svemu mnogo. Upotrebljuje sve tehnike i radi sve rodove ne našavši sebe ni svoj izraz. Njegova pretenciozna rješavanja iluministickih problema odaju brzopletog diletanta; njegovo skrajnje naivno racenje detalja, neznacajnih, besmislenih daje impresiju starostavnih Antona Hajnea, Nikola Migaica, Stevana Todorovic