Na ovu znamenitu literarnu nojavu devetnaestog vijeka obratio je otrag kakih desetak godiia moju pažnju toplim ponovljenim pismima moj vrijedni prijatelj i zemljak g. Nikola S. Crnogorcevic, Srbin iz Boke Kotorske, nastanjen u Buenos-Ajresu, koji je, preselivši se u Južnu Ameriku, napustio žalibože sasvijem književno polje, na kojemu je i sam bio poceo korisno i uspješno raditi. Ne mogu reci da mi je ime Kampoamorovo dotle bilo sasvijem nepoznato. Ja sam, doduše, poneku stvar od njega bio vec procitao u prijevodu talijapskom i francuskom. Al opet zato, moram priznati da sam se pobliže s njime upoznao tek nakon onih pisama Crnogorcevicevih. Pjesnik po krvi i neprijatelj svake stihovne vježbe kojoj nije uzeta za nodlogu kakva plodna misao, Kampoamor je odmah postao moja književna simpatija, te stoga danas, kad je smrt obasjala življom svjetlošcu njegovu intsresantnu licnost ne mogu da se otmem željn a da u najkracijem potezima ocrtam za srpske citaoce njegovu književnu siluetu. To cu ja ovdje uciniti prostijem ugljencicem, nemajuci pri ruci sav koloristicki materijal koji bi mi trebao, pa da ocrtam savršežo portre. No i ovo, što cu ovdje kazati, bice dovoljno da citaoci uvide kakav je „detic ovaj Espanjolac bio, i koliko je svjetska književnost u njemu izgubila. I. Don Ramon od Kampoamora, ogranak stare vlasteoske porodice, rodio se u Naviji (pokrajine Ovijedanske) 24. septembra 1817. Plemic po krvi, on je po uzviišpostn svoga duha, po blagorodarstvu svojih ideja i po originalnosti svoga talenta, spadao u one odabrane ljude, koji svoje plemenske titule ne primaju u našljede od predaka, nego ih stvaraju svojijem djelima. Svršivši medecinske nauke, zapoce svoju karijeru kao prakticni ljekar, ali ga demon poezije, ili bolje, ona urodena prvrtljivost koja svakom pjesniku u duši tinja, odvede skoro na drugo polje: covjek se odade umjetiosti, filozofiji, politici. Ostala je na glasu njegova polemika sa Emilom Kastelarom o suštnni i pogodbama napretka; a i njegovi spisi o personalizmu, o pojmu apsolutioga te njegovi kriticarski radovi, koje je dao pod opštijem natpisom Poetica. Clan još od 1862. godpne španjolske Akademije nauka, važio je Kampoamor u svojoj otadžbini kao najveci, najorigipalniji i najistinskiji pjesnik svojega vremena, poslnje Espronsede i Kintane. Jedan od njegovih domacih kriticara, g. Suler, veli o Kampoamoru ovo: „On je jedan od najoriginalnijih pjesnika, što ih je ikad iberska zemlja rodila; njegov revolucionarpi duh, njegov mocni um i njegovo neoobicno znanje, postaviše ga na celo slavne plejade savremenijeh Pjesnika paše otadbine, i njegova ce škola biti zastava oko koje ce se okupiti današnji naraštaj, voljan da pode novom btazom, koju mu je vrli ucitelj cvrstom rukom i neumornim pregalaštvom svojim prokrcio. Drugi kriticar, gosp. Revila, sa svoje strane, nadodaje: — Tonli privrženik umjetnosti koja covjeka podiže i poucava, Kampoamor gleda s prezrenjem evakn književni posao, koji ie podstice na razmpšljanje, u drži za šuplju igru covjecjeg uma sve ono što se ne javlja kao poetski simvol neke filozofeke misli. Na kraju g. Agilera — jsdan inace vrlo strogi kriticar i pjesnika i njegova doba — dodaje u ime komentara ia gornji pasus svojega kolege ove rijeci: „No, Kampoamor nije opet zato moralist, ni filozof koji citaoca gnjavi savjetima i lekcijama u vezanom slogu; skroz n skroz prožet duhom svoga skeptickog i materijalistickog vijeka, pjesiik jednoga svijeta koji iznosi na pazar, kao novi Jov, svu trulež svoje duše, leškareci na cubrištu svojih mizerija, Kampoamor tumaci cas bojažljivim naglaskom, a cas zlogukim podemijehom njegove jadikovke, uživajuci ponekad u ljudskom ništavplu, a ponekad osjecajuci i sam bolove svojijeh savremenika, no svagda upiruci irstom u ljutu boljeticu od koje moderno društvo pati. U njegovijem pjesmama kao da potmulo bruji, kao da se cuje odjek motike, koja potkopava osnove ovom necistom Vavilonu. I tako dakle sva tri kriticara — i ona prva dva, koja su pjesniku nakloljena, i ovaj potonji, koji je njegovijem pogledima protivan — slažu se u isticanju njegova izdvojenog, eminentnog položaja u španjolskoj literaturi našega vremena, kao i u tome, da predmet njegova pjevanja ili, drugijem rijscima, njegov pjeenicki smjer, nije samo ostvarivanje izvjesnog ideala i ljepote, nego da on služi ujedno istini i nauci. Kad bi me ko upitao, koji je od ta dva pravca u njega izrazitiji, odgovorio bih da ne znam, jer je zaista Kampoamor isto tako izvrstan umjetnik, kao što je dubok mislilac. No jedno je svakojako izvjesno: da on filozofska pitanja raspravlja kao pjesnik, i obratno evoje pjesnicke koncepcije obracujje kao filozof. Bice ih, kojijema ce to izgledati kao velika mana i u jednom i u drugom slucaju. No ja tako ne mislim; ja mislim, šta više, da se filozofija može tretirati kao poezija, a poezija biti prožeta filozofijom; samo što se za to zahtijeva osobiti, bogodani talenat; a takav je, ako se ja ne varam, bio upravo talenat Kampoamorov. (Nastavice se). Napomena Pjesma: Banovic Sekul izbavlja Sibinjanin Janka., dostupna je u pdf formatu.