Ocjene i prikazi. Pod bicem života. Skice i novele Srdana Tucica. Izdanje knjižare Bacic u Osijeku, 1911. Poslije emfaze krika i razrivenosti došla je potreba odmora, i emfaza napona preobrazila se u emfazu lažne naivnoeti i sladunjave sentimentalnoeti. Ako je igdje lažni „modernizam izbacio nemocne i besmislene ljude u literaturu, to je bilo za vrijeme prodiranja takozvane hrvatske Moderne. Pojavili su se bili jeftini simbolizmi, i dekadansa se prenemagala od. nervoze svoje modernosti, stecene iz beckih nemocnih parizlija i iz feljtonskih kompilacija o nadcovjeku, satanizmu i slicnim polushvacenim i neshvacenim krilaticama, koje su kroz becku impotenciju došle u Zagreb. U doba „šturma i dranga" hrvatske Moderne trebalo je biti razdrat i dijabolicki „tankocutan", trebalo je ne pokoravati se logici jezika i ciniti nasilje na pjesnickom materijalu; tako je nastajao razbarušeni stil „skica", „fragmenata", „instantaneja" imitacijom beckog „secesionistickog" stila, grijeh protiv logike jezika kao što je impresionisticka modelacija u skulpturp grijeh protiv prirode kamena. Poslije svih tih instantaneja emfaticne erotike, lažno bolesne i neukusno parfimirane, došlo je, i mecu samim „modernim" vracanje prostim motivima sela i idile sve to, na žalost, opet sa emfazom koja tu stoji još grdnije nego u poeziji razrivenosti i napete nervne atrofije. Jer nije ništa teže podnijeti od lažne sentimentalnosti i sladunjave naivnosti jednog pisca koji je u ekstazi od malih ljepota u prirodi a koji nema osjecanja za prirodu ni za ono što je najvece u njoj: beskonacna dinamika jednog otajstvenog morala njenog, i kad bi g. Tucic imao to osjecanje, iskreno, jako, on ne bi bio sladunjav nego nježan i ke emfatican nego sretan i umiren u svojoj impresiji od prirode. I kad bi g. Tucic imaa ietinsko osjevanje za prirodu, i kad bi istinski bio moderno kulturan umjetnik od talenta i od ukusa, on ne bi mogao biti toliko ružno neistinit u samom sebi, kakvim se predstavio u ovoj svojoj knjizi lijepe proze koja je daleko od ljepote. U ovoj nemocnoj knjizi je govorio i kad nije imao šta da kaže, ili nije govorio ono što je imao da kaže; ona nije samo rdavo napisana, ona je neiskrena, potpuno je bez duševnog tona u sebi. Ona nije nikda nužno, organski rodena iz duše autorove, gradena je pasilno, i njena tendencija nije adekvatan izraz unutrašnje dinamike njegove; ona je izraz njegove volje biti pisac i uciviti literarni efekat. G. Tucic ima svoje ugledno mjesto u hrvatskoj drami, i skoro da je neobjašnjivo otkuda je covjek koji je napisao Jaka djela za pozornicu ovako jadno slab kad izace iz dramske forme ovako bez osjecanja mjere, bez osjecanja smiješnoga, bez osjecanja za stvaralacki moral i bez straha da ne bude žalosno smiješan. Sve „skice i novele u ovoj izvitoperenoj knjizi npjesu proživljene, to se osjeca silno, i sve su one plod pišcevog literaturisa, njegove bolesti da hoce da spada u literaturu i njegove nemoci da se otme utjecaju literature u svojoj literaturi, da se inspiriše iz samog sebe i iz života kako ga on licno doživljava. Sve su ove stvari mnogo „literarne" i sve su nachgefuhlt, svjesno ili nesvjesno. I kad kroz svoju knjigu nije progovorio on, nego njegov literaturis, onda je razumljivo da je ova knjiga bolesna, besnažna, bezlicna, neuvjeravajuca. Svi marinizmi g. Tucica, svo njegovo nemanje autokritike i nemanje ukusa, svi njegovi „zeleni brežuljci", „majcine grudi", sva njegova „bajna", „carna , „dragotna , „živodajna" epiteta dala bi se oprostiti kad ne bi bilo njegovog pretencioznog i nadriknjiškog prenaiknog razbacivanja Dagmarima, Hagarama, Tovrovama, Narcisima, zagrebackim groficama koje govore stilom Dorijana Greja i tolikim drugim praznoslovnim dekoracijama, pozajmljenim sa svih strana i strpanim pod Bic Života. G. Tucic ili opisuje nemogucnosti i mogucnosti nemoguce prikazuje. Tako je skica kad se život b u d i sasvim moguca i nije bez draži: jedan pastir se bori sa pastiricom da joj otme jabuku koju je sakrila u njedra, i da je slucajno g. Kocic pao na takav siže, mi bi smo imali jednu krepku i živosnu pricicu; ovako imamo jednu hladnu,.lažnonaivnu i njemacki napisanu poluživu stvar. Tako je moguca i jedna himna selu, ali g. Tuciceva Ximna nije moguca jer je bez daha, i prebanalna, kao i skica Na domu, kao onaj romanticni njegov Narcis, kao i njegova satanisticko Finale koja je pošljednji i najbolesniji stupanj vrucine literaturisa u ovoj prolivenoj knjizi lažne naivnosti, lažne romanticnosti, lažne dijabolike. G. Tucic je snob u svim svojim lažima, jer su njegove laži lažno afektirane; on ne živi u istinitosti izvještacene iluzije, u iskrenosti svojih nemogucnosti, on je bez umjetnickog morala, neistinit u sebi, i to je najjadnije što se može kazati za jednog umjetnika. On ne prikazuje samo izmišljene dogadaje nego izmišlja dogacaje svoje duše; Njegov Siže sa onom nevjerovatnom groficom i onim pozerskim autorom postoji kao lažna fikcija jednog autora kome je mnogo više stalo da izgleda autor nego da to bude. I još njegova Tisucu i druga noc poslije svega toga! To šegacenje sa citaocem, taj pehlivanluk u jednoj impotentnoj „fantaziji", to acenje sa tonom istocnjacke bajke, to ubistveno „vucenje za kosu" jednog melodramskog vezirova sina, jedne operetske grcke robinje, jednog jagovskog spletkara Baldura i staroga Haruna al Rašida! Koliko maco poštuje literaturu g. Tucic! I koliko malo srca ima za dobre hrvatske citaoce! I koliko nezavidne „autorske" hrabrosti da potpiše sve što je napisao! One dvije pripovijetke, koje se svojom boljom kompozicijom izdvajaju od ostalih „skica i novela , Griša i Ivo Lukinicne spasavaju g. Tucica, jer su i one nachgefuhlt,.H jer prva — prica o djetetu koje muci maceha i koje, ganjano, potišteno, nace jednom jedan komadic papira sa jednom fantasticnom prozom o nekom knezu i njegovoj krasnoj kceri; kad mu oteše taj papiric, koji je on nosio na grudima kao zapis, i kad ga istukoše još i maceha ga kazni, ono zapali kucu i objesi se — nije psihološkn ob