II Najpopularnija pjesnicka djela Don Ramona od Kampoamora sabrana su u zbirkama pod natpisima: Doloras, Humoradas i Pequenos poemas. Ali djelo, kojijem je stekao oreolu besmrtnosti, i koje he ga možda najbolje preporuciti potomstvu, to je njegov pojem El Drama Universal. Tijem cu se snisima ovdje poslužiti, da istaknem opšteznacajnice njegova poetskog rada, pri cemu ce mi od pomoci biti i njegovi polemicki spisi pod natpisom Poetica. Da vidimo najprije kakvog su roda sastavci te pjesnikove Doloras, i šta bi upravo trebala biti jedna Dolora? Kampoamor, u jednom svom pismu na kriticara Don Alvara Reviljahihedu, koje je štampano u predgovoru ka prvom izdanju tijeh pjesama, daje o njima ovu definiciju: „Kao što sjeme sadrži u sebi sve stihije jednoga stabla, tako su u „Dolori" sabrane glavne osobine lirske poezije, t. j. u njoj je spojena lakoca sa osjecajem i konciznost sa filozofskom dubinom. I, doista, Kampoamorova je Dolora nešto srednjo izmedu anakreontike i epigrama, po svojoj formi cas lirika, a cas mali dramat, u dikciji bistra, živa, zbijena, a sa osjecajem koji je natrunjen laganom trinom ironije i intonacijom koja je prožeta nskricom humorizma; a to sve u formi što je moguce agilnijoj i neakademskoj. Da bi srpski citalac moje tvrdenje mogao i sam kontrolisati, navešcu ovdje u proznom prevodu pjesmu pod natpisom Ej, da znam pisati! u kojoj je gore napomenuta fuzija tako savršeno postignuta, da ona može fakticki služiti kao specimen ovoga roda poezije: Ej, da znam pisati! (Quien supiera escribir!) — Gospodin popo, napišite mi jedno pismo. — Aha! Znam vec za koga. — Znate za koga? Ta da: onoveceri nas, u mraku, vidjeste zajedno... — Prosti, znaš, rekoh onako ... U ostalom, neki me sastanci više ne cude: mrak, zgoda... Dajde mi pero, hartiju. Hvala, kcerci. Pocinjem dakle: Dragi Don Ramone! — Dragi? Doduše... ali, najzad, sad je vec napisano... — Ne, ne, ako ti je krivo... — Krivo? Ni najmanje! — Da tužna ši sam... — Je l dobro? — Vrlo dobro. — Da tužna ti sam bez tebe! Dok ovo pišem, uzdasi mi grlo stežu! — A otkud vi to znate, gospodin popo?... — Za starca, kao što sam ja, djevojacko je srce rastvorena knjiga. — Bez tebe šta je svijet? Dolina suza. A uza te? Raj nebeski. — Pišite lijepo, gospodin popo; pazite, molim vas, da mu bude jasno. — Poljubac što ti ga dadoh pri izlasku... — Otkud vi to znate?... — Kad se dragi s dragom rastaje, a živjeli su dugo vremena zajedno.. ta nemoj da se šcinjaš, to tako uvijek biva. —. Š ako mi se, diko, što prije ne vrašiš, paticu se grozno... Kako! Zar patiti samo? Oh, gospodin popo, to nije dosta: ja cu od jada svisnuti! — Svisnuti? A znaš li ti, bbna, s tijom Boga vrijedaš?... Ja to napisati necu. — Bože moj, da nemilostiva stvora! Ej, kad bih znala pisati! Gospodin popo, gospodin popo! Ništa to ne valja, ako tijem perom ne izlijete svu moju dušu. Kažite mu, Boga radi, kako mi srce prepuce u grudima; kako je na mojijem usnama (ružama za njegova usta) izumro osmijeh. Kažite mu da su moje oci, koje je on toliko volio, pomrcale od placa, i da se u njima više niko ne ogleda; da ;je moja najveca žalost, što sam od njega odvojena; da u mojijem ušima zuji neprestano odjek njegova glasa. Pigaite mu, oce popo, da kraj svega toga, ja opet uživam što s njega stradam, jer ga tako silno, tako strašno volim!... Ah, Bože moj, koliko bih mu stvari kazala... kad bih ziala pisati! — Vjera i Bog, ta to je baš iz cunijeh grudi! Prekidam i stavljam natpis: Gospodinu Don Ramonu.. (Za sebe:) Nek mi sada kažu da l je korist bilo uciti grcku i latinsku školu! — Ova je pjesma, po mom sucenju, malo remekdjelo. Ako je pjesnik u njoj htio da pokaže silu elokvenšgje ljudskoga srca i njegovu nadmoc nad hladnom retorikom, on je svoju cijelj postigao do kraja, Razumije se vec, da su u prevodu Kampoamorovi stihovi izgubili svoje glavne odlike: naivnu graciju i spontanost dikcije. Al opet, glavna se misao pjesme ogleda dovoljno i u ovom blijedom prevodu. Ja, razumije se, u ovom prikazu ne mogu, radi odmjerenog mi prostora, da navodim drugijeh pjesama iz ovog zbornika; ali bih, s druge strane, rad bio da citaocima još štogod kažem o ovoj originalnoj lirici. ciji su sastavni elementi tako moderni i tako vrijedni da se prouce. Pjesniku je, izgleda, najmiliji predmet slikanje sitnih pojava iz svijeta moralnog, raznih prilika i ieprilika u životu, koje svjedoce o neminovnoj ljudskoj nemoci i o trošnosti svijeta i života, To su obicni predmeti, u kojijema pjesnik ispoljava svoj sjetni humor. Ali humor, ili bolje humorizam Kampoamorov, je nalici nipošto humorizmu Sviftovu ili Hajnovu. I u njega se živo ogledaju suprotnosti pzmedu ozbiljne, nonekad tragicne suštine života, i malicnoznog skepticizma kojijem pjesnik na njih gleda; ali, ako je život sa svojijem kontradikcijama za svakoga jedan te isti, nije jednak svaciji pogled na njega, niti ga svak jednakom filozofijom posmatra, „Sve zavisi od toga — veli Kampoamor — kakve je boje staklo kroz koje se što posmatra, Primjera radi, dok se Hajne skoro uvijek naslacuje isticuci sporovo izmedu covjska i spoljašnjeg svijsta koji ga okružuje, dotls Kampoamor ide za tijem da te sporove koliko je mogune ublaži, otupi. U Hajnovom humorizmu ima najviše udjela elemenat subjektivni, sam pjesnik sa svojim licnim neda cama, svojpm nenrijateljima, svojim politickim aptipatijama, svojim socijaliim i relignjoznim pogledima.U humorizmu Kampoamorovu antiteza se krece skoro uvijek na podlozi objektivnoj, vrze oko samijeh fakata, te prema tome suprotnost, na koju pjesnik upire prstom, izvire iz same prirode stvari. A ova šira, opštija osnova, dok s jedie strane obuzdava ijesnikovu maštu, ne dopuštajuci joj da se podaje ekscesivnom subjektivizmu, podiže ujedno cijenu njegovoj poeziji, koja se tako grije zracima pouzdanije i opštije istine. (Svršice se ) Napomen Fusnote i pjesma Banovic Sekul izbavlja Sibinjanin Janka., dostupni su u pdf formatu.