Ocjene i prikazi. Jedan prehvaljen roman. Ðuka Begovic, romak Ivana Kozarca. Izdanje Društva hrv. književnika u Zagrebu. „Ivan Kozarac je cist umjetnik i humani realista sa pjesnickom dušom. Stilista kao Lazarevic, realista kao Josip Kozarac i Ivo Cipiko, objektivan kao Emil Zola, a pjesnik i sanjar više nego svi ovi zajedno." U tom tonu pisano je u hrvatskoj kritici o jednoj rdavo napisanoj knjizi i romanu koji od romana ima samo ime. Izuzevši jednu jedinu razumnu ocjenu g. Ujevica, hrvatska je kritika pronašla u mladom Kozarcu enorman talenat,prije svega; dalje, veliku moc opažanja realistickih, krasan narodni jezik, pronicavo psihološko obradivanje licnosti, intuitivno popravljanje i pretresanje socijalnih problema u Slavoniji. U stvari, od svega toga nije tacno ništa, i ništa bolje od „glasova štampe" o ovom nepismenom piscu slabackog talenta,koji svojom slabašnošcu iskljucuje nadu da bi ikad postao enorman ili bar snažan,ne pokazuje koliko je hrvatska kritika mekog srca, i koliko je malo estetickog kriterija u problematicnim glasovima štampe. Što je dobro u Kozarcevoj neujednacenoj i rašivenoj knjizi, to je izvjesan ton intimno melanholican, sa nešto blage fatalnosti u sebi, ton dobre duše koja je ovaj „roman" pisala. Oeim toga, s vremena na vrijeme ima uo koji dobar opis, bez narocite finoce opservacija, ali vjeran i toplo pisan; ostalo je šutnja o dobrom, jjoš više šutnja o dubokom i velikom. Knjiga Kozarceva je nekakav lajicki prisocijalni traktat, vrlo lajicki, pisan beletristicki, pretežno rdavo. Ona opisuje, u jednom tipu. narocito u Ðuki Begovicu, u tom pogospodenom, raspusnom, putenom tjeraocu kera, slavonsku socijalnu sredinu, primitivan hedonizam jedne seljacke mase hereditarno opterecene ljubavlju za alkohol, besmislom za seksualni moral, lijenošcu i pogospodivanjem. To je bio još problem starog Dobricine i popravljaca naravi, Reljkovica, to i cijele generacije „slakonskih" pripovjedaca, Josipa Kozarca, Živka Bertica, Josipa Kosora i Joze Ivakica, problem „neciste krvi", gdje imaju rijec snaše, Cigani, divani, progatenjari, vino i dosadna filosofija prož staka. „Crknucega kao i svako marvince. Udri zato, bisni! Pijte! Locite!" I sva ta bisnenja i lokanja opisana su nesuperiorno i neinteresantno, covjek ne dobije impresija dramaticnog i tragicnog nego vulgarnog i nepismenog. Sam Kozarac, doduše.nije moralist — hvala mu na tome — nego je neke vrste psiholog, pa i ako je „u predmetu pun jadne samilosti prema svojim ljudima iseli da ostane objektivan posmatrac i da, nekako, beletristicki prikaže stanje stvari, da dade deskripciju u socijalnom pogledu. Samo, ta je deskripcija pisana neinteresantno, i, što je još gore, bez ukusa. Knjigu Kozarcevu vrlo je teško procitati. Toliko hvaljeni roman stoji na visini rcavih seoskih prica g. Petra Petrovica, i nijesu daleko od prinovijedaka g. Mihaila Sretenovica. Taj Kozarcev Ðuka je tip tih slavonskih rasipnih i raspusnih seljaka, tip mnogo apstraktan i generalan, nedovoljno konkretno karakterisai, i nije licnost nego fikcija, suvišo tip da bi bio sezemplar. I taj poluživi Ðuka nije u sebi logican, a nije ni vjerodostojan reprezsntant sredine u ime koje govori. On u „sebi osjeca nuždu jažnog i savjesnog mitljenja i rasudivanja, on ima mnogo literature u svojoj gospodsko seljackoj filoeofiji, raspoložen je po malo za Nicea po kakvom feljtonu iz devetnaeste ruke, štampanog, recimo, u" kakvom osjeckom literarnom organu. Njegova kontemplacpja o etickim problemima mutava je i nepismena, njegovo nastojcnje „da si misaono izgradi put buducnosti jadno je smiješno. On je sam razvezan, neorganski stvoren, i pored sve svoje pasivnosti n nošenja moralnog balasta na sebi mogao bi biti više nosilac jedinstvene i življe dramske radnje. On je sasvim neinteresantan, pored enega svoga bekrijanja i filozofiranja „s onu strmnu dobra i zla" i kad on govore u jednom realisticnom romanu nevjerovatan je. Što je o njemu ispricano moglo je da se zbude: on je mogao da se rodi u razrivenoj sredini, mogao se u kuci od oca nauciti vulgarnom govoru n vulgarnom shvicanju stvari, mogao se odcti vinu i nodati se vpnu, i mogao se prepustiti jednoj žalosnoj i besplodnoj rasipnoj i bludnoj lijenosti. On je mogao biti neskrupulozan sa ženama, tim prije što one same nijesu skrupulozne n što su takoder s onu stranu acajalnog zla i dobra; mogao je doci, takim prostacki culnim životom do jedne ordišrne hiperestezvje, mogao tuci svoju ženu u dušu n u tijelo; . docnije,mogao je u svadi ubiti oca i odležati tamnicu. Dalje, on je mogao doživiti jednu novu moralnu zoru u sebi i mogao je žuditi svoj moralni preporodaj; najzad, mogao je da ostane sasvim bez icega, bez moralnog i materijalnog blaga. Ali on nije smio da umakne iz pišceve pažnje prije nego se njegova moralna i materijalna kriza završi i nije smio da citaocu od cedeloga sebe ostavi jedan besmislen upitnik. On nije otišao „u mutnu daljinu", u maglu misterija jsdne duboke duše, on se skrasio u jednom nemocnom pišcevom možda. Poslije svega što se dogodilo,on ne žali ništa što se dogodilo, on je tup i indiferentan. „Nego, bog zna hoce li on u tome završiti. Teško je to rasuditi na Tauki Begovicu. Ne da se to. Zagonetka je on. Možda ce se on i opet izmijeniti, možda vec sjutra, preko jutra .. . Možda ce se i opet dati na opijanje i becarovanje, a pošto nema imetka, varace .. . krašce . . . Možda ce . .." Tako je sa jednim Možda riješen jedan cijeli niz duševnih konflikata, i tako je Kozarac nerazmroivši problem završio roman. Vulgarna „vrela krv" moralno posrnulog Slavonca prikazana je sa mnogo samilosti ali mlako saosjecanje pišcevo, njegov simpaticno intiman i melankolican ton nije spasao ovu loše napisanu knjigu. Ona je napisana loše, to treba naglasiti, i u njoj je mnogo višs literature nego što ona spada u literaturu: u umjstnost, visoku oblast ljudskog duha u koju ulaze adekvatni izražaji dogadaja u duši ljudskoj, dogadaja moralno važnih i intsresantnih. Knjizi Kozarcevoj nedoetaje nužni ton spiritualni i