Kampoamorovi Malupojemi (Pequenos poemas) su poduže pjeome narativnog i dramatskog sadržaja, u kojijema pisac obicno ravvija jedan eticki koncepat, tretirajuci ga cas u tonu familijarnom, a cas u visokom stilu epskom. Mi u našoj srpskoj književnosti nemamo ništa, cim bi se pjesme mogle uperediti. Šapcaninove i Suldeciceve opjevane price; u bez obzira pa njihovu odvec romanticnu, od svakidašnjeg života tako razlicnu sceneriju ne bi mogle da se porede sa onim Kampoamorovim spjevovima vec ih radi svoje odredeno, cisto deekriptivno-pripovjedacko forme i svog slabog filozofskog supstrakta; jedino bi na njih u nekoliko mogla da podsjsti (da je agilnija u stilu i da je u njenom planu više konciznosti i umjetnicke okrugljenosti) Puciceva Cvijeta. Koliko me literario pamcenje u ovaj mah služi, ja se bih znao da im nadem bliže analogije nego sa stihovnijem pripovijetkama Alfreda De Miseta, ad kojijeh se Kampoamorovi pojemi razlikuju ipak po nekoj zdržanosti u dikciji i u vještom ..trukovanju" suviše tugaljivih situacija. Ovi su pojemi mahom predmeta modernog, moglo bi se skoro kazati, savremenog: to su samo petorije ljubavi i ljubavnih bolona, ljudskih posrtanja i cejfova, radosti i patnja, prijegora i duševnih kontradikcija Primjera radi, neposredni voz prica nam istoriju dvoje nesrecnih stvorova, koje je jedan trenutak združio da pa cijela vjecnost rastavi; istorija pa pola realna, pa pola fantasticna, u kojoj bi pjesnik htio, možda, da pokaže, kako sreca dolazi iznenada i kako se ona, naprotiv izmice kad je covjek navalice traži. Željeznicki voz u "putu tako je vješto u ovom sijevu opisan, da je teško zamisliti išta življe i potpuiije. Slatki su okovi jedna nježna idila puna cara i duboke suštine. Zar je moguce zamisliti jednostavnijeg. a,ujedno i poeticnijeg predmeta. Jedna mlada peva, pa da svoje udaje, pušta pa slobodu kanaripce, koje je dugo vremena u kavezu hranila; po ptice, ne naviknuto tolikoj slobodi, preplašeno i zbunjeno, vrati ee skoro da potraži apsanu u kojoj je provelo tolike sretne dane. Ali vaj! Na putu ga zatece vijor i ojadena ticica lipsa na samom isperu bracne sobe svoje mlade gazdarice. Ovaj malo dramaticna prica u tomu elegijskom, veoma je dirljiv i ima svoje duboko znacenje. I Kampoamor ima svog Dop Huana. kojem u dva pjevanja. koji spada jamacio u najoriginalnije stvari pjesnikove. Evo mu ukratko predmeta. Bajropov Don Huan. obrvan godinama. riješi se da napiše pet pisama petorici svojih jaranica iz mladijeh dana: Katališh Ariostovoj, jednoj Talijanki; Faniki Murovoj, jednoj Engleskinji; Juliji Kalderonovoj, jednoj Španjolki; Margariti Getovoj, jednoj Njemici; Dujizi Šenijerovoj, jednoj Francuskinji. On je time pamjeravao uciniti prosti akat kurtoazije, ali one stvar shvate drukcije; svaka od njih zaželi da se još jednom u životu s njim sastane. Preplašen, i ne obuzdavajuci se u svoju matoru krjepost, Don Huan pobjegne iz Kartahene, gdje ga bijaše prikovala kostobolja, u nadje ce im umaci. Ali Julija ne bješe uzalud Španjolkinja i uz to Seviljanka: ona se digne za njim u potjeru, stigne ga i u žarkom poljupcu udavi. Stupivši pred rajska vrata. Don Huan primijeti kako na terazijama vjecne pravde zasluge ženskijeh glava. koje su mnogo ljubile, teže kudikamo više od njihovijeh grijeha. Medutim bi kod njega, Dop Huana, znatno pretegli grijesi. No njegove se jaranice smiluju i svaka ce mu od njih ustupnti jedap dio svojijeh vrlina; al to opet nije dovoljno da grješnika iskupi i da mu otvori rajska vrata: Don Huanove opacine još pretežu. Onda Julija. da bi spasla od vjecitog ognja svog omiljenog jarana, baci na vagu svoje tijelo i svoju dušu, i Don Huan ude u raj, dok bijedna cura mora da sade u pakao. „Kad se Julija izmace pogledu lava, koji je bijaše opcarao, te kad joj se po licu razli unutrašnja tuga, majka Eva istupi naglo iz sjajpe pozadine, pa joj umiljato rece:U tebi još živi ponos roda mog; i zagrlivši nekoliko puta onu ojadenu sjenu, naša prva mati ponavljaše oduševljeno: Kceri, istinska kceri moja! I gledajuci u Juliji vjecni tip blagoslovenih duša, koje iz ljubavi pretvaraju misao u beskrajni ljubavni san, sveopšta majka roda ljudskoga isprati Juliju toplijem blagoslovom u ime dobrijeh srdaca, koja su kadra da pojimaju velike žrtve. Ma koliko vas, ljudi, covjecje ludilo uvjeravalo da se u jednoj ženi ogledaju sve ostale, ne vjerujete to; kunem vam se ocem stvorova da ova nesretna duša nemade sestara!" Kao što citalac vidi, ovdje imamo prekrasnu pjesnicku fantaziju u stilu bajronskom, samo što se u njoj krije originalna satira Bajronova Don Huana i „donhuanizma“ uopšte. Pjesnik je velikog zavodnika, doduše, uveo u raj, ali je stvar udesio tako, da on za spas svoje duše ima da zahvali jednoj od onih ženskih glava, koje je on u životu smišljeno zavodio. Misao, sama sobom vrlo originalna, tretirana je finijem humorom, koji kadšto prelazi u otvorenu satiru. „Kad bi veliki engleski pjesnik veli jedan veliki španjolski kriticar mogao procitati ovu satiru na evog omiljenog junaka, možda ne bi zaželio zamijeniti sjaj svojega stila sa nedostižnom gracijom i mekanošcu španjolskoga pjesnika, ali bi jamacno zavodio njegovoj originalnosti i dramatskoj mu vještini, osobine koje su Bajronu savršeno nedostajale, a u kojima je Kampoamor priznati majstor. Vrijedan je, padalje, osobita pomena sastavak: Dobricine i mudraci. Jovan je dobricina. a Petar je mudrac. Dobricina radi i pati na ovom svijetu, kako mudrac ne bi radio ni patio. Ljudi su svi ili Jovani, ili Petri. Covjecanstvo je nodijeljeno u dva velika tabora: u ljude koji eksploatišu, i u ljude koji su eksploatisani. Ali pravi alem ovoga zbornika ostaje opet kraeni monolog Kako se cure Bogu mole, koji nije moguce u malo rijeci zbiti, nego bi ga trebalo prevesti u cjelini; ali, naravno, u stihove, nikako drukcije. Blad mu suštine. Petra ide u crkvu da se pomoli Bogu. ali dok ona premece sitna zrna svojijeh brojanica. pred oci dok neprestano izlazi slika njezina dragoga, i to tako