(Svršetak.) V. El Drama Universal, to je minijaturna slika vasionog svijeta, pjesnicka sinteza svega ljudskog umstvovanja i ujedno velicanstven spomenik podignut španjolskom jeziku. Pjesnik, koji je svojijem Dolorama i Malijem pojemima bio vec zauzeo odlicno mjesto medu pjesnicima svoje otadžbine, stekao je ovim djelom svojim vijenac neumrle slave i zaslužio da se njegovo ime u buducnosti spominje uz ono pjesnika Luzijade i Don Kihota. U ovome spjevu svom, koji je više nalik na tvorevine tajanstvenog Istoka, no na potonju realisticku poeziju latinskog Zapada, obuhvatio je Kampoamor — kao što veli jedan španjolski kriticar — i zemnu i nadzemnu suštinu ljudskijeh poznavanja. U slikama, koje nas svojom originalnošcu zadivljuju, iznosi nam pred oci cas tihe idile, a cas ljute tragedije roda ljudskoga; tu je istorija, filozofija, tu su vjerska lutanja i citava odiseja covjecjeg uma. Citalac vidi kako propadaju i kako se racaju svijetovi; kako se ljudska bica preseljavaju iz jednoga u drugi materijalni oblik, oživljavajuci svojijem duhim cas davno upokojena nstorijska lica, cas mucaljive životinje i nijemo rašce. Jedipstveni umotvor, cija se akcija razvija na nebu ili na zemlji, na zvijezdama ili u prostoru, kako kada i prema karakteru vremena, prilika i djelatnih lica. Kad bismo htjeli da ovome djelu u starijoj literaturi nešto slicno nacemo, to bismo jedino mogli da ga uporedimo sa Božanstvenom Komedijom al i to, paravpo, više po nskoj idealnoj i stvarnoj analogiji. Dante je u svoj pojem smjestio svu teologiju i svu nauku XIII. vijeka; slicno tome, Kampoamor obuhvata u svome djelu svu nauku i svu filozofiju XIX. stoljeca: fizika, metafizika, nauka o prirodi, ideje, obicaji, strasti, poroci i vrline, sve je to divnom harmonijom u jednu cjelinu slio El Drama Universa 1. Ma da to pjesnik nije navalice tražio, a možda i bez njegove namisli, izvija se iz svake kitice ovoga spjeva kao neka potmula osuda praznoslovne i frivolne poezpje, koja je krajem XIX. vijeka otimala mah na evropskom Zapadu, i koja se odlikovala bogastvom fraza, ponekad istina plasticnih, ali ponajviše šupljih i bez ikakve draži za ljudski razum. Naprotiv Kampoamor, svojim stihovima prožetim mišlju i visokim smjerovima, stvorio je u Španjolskoj poe" zuju filozofsku i skulpturalnu poeziju u kojoj bi isto onako mucno bilo išta izmijeniti, kao što bi mucno bilo išta izmijeniti u poeziji Horacijevoj. Ako je glavna vrlina jednog pjesnickog djela, da se u njemu ogledaju sve aspiracije, da se u njemu ogdeda, tako reci, kolektivna duša jednoga doba, i to u najidealnijem pjesnickom ruhu, onda je El Drama Universal za cijelo jedan od najznamenitijih književnih produkata XIX. vijeka. Kampoamor je pjesnik sinteticar, kao god i Dante. Ponekad mu je dovoljna jedna slika, pa da njome obilježi citavo jedno doba; jednim samim majstorskim potezom umije da na" slika jednog covjeka, da karakteriše citavo jedno pokoljenje, da vaskrsne citavu jednu cividizaciju. Neki su španjolski kriticari ovo Kampoamorovo djelo uvrstili u poeziju epsku; no ima tih koji mu taj karakter poricu. Strancu je — razumije se — u tome sporu najmucnije svoju kazati, jer ako u odredivanju književnijeh rodova sadržina igra važnu ulogu, forma je opet ona koja djelu književni oblik daje. Bilo tako ili ovako, po mom je, sudu El Drama Universal skroz moderni pojem, koji se po svojoj formi idealno vezuje za tradiciju velikih epskih umotvora latiiske Renesanske, p kojemu je nesumnjivo namijenjeno da bude predmetom divljena za najudaljenija pokoljena. VI. Da bi ova skica o pjesniku ispala dajbudi potpunija, obazrijecu se, pri kraju, i na njegovu Poetiku. prozno djelo, u kojemu je on prikupio svoje književne polemike u obranu svojih književnih radova. Ova je knjiga malo književno vjeruju , s kojim covjek može da se i ne slaže, ali je dužan priznati da je pisac njegov potpuno svjestan onoga što hoce. A pošto se Kampoamorova esteticka nacela ocevidno kose sa nacelima nekih srpskih pisaca, cija se rijec s pravom uvažava, nece možda biti izlišno da se ovdje izlože osnovne misli ove knjige, napisane sa mnogo oštroumnosti, ukusa i poznavanja klasicnijeh literatura i literature španjolske. Optužen da je imitovao druge pjesnike, Kampoamor brani sebe najprije primjerima, pa onda teorijom. On dokazuje, kako su svi pjesnici, od najmanjih do najvecih, uvijek ponešto imitovali jedni od drugih: jer, kao što je pametno i duhovito kazao Don Gusman Bridžoazon u Bomaršeovoj Figarovoj Svadbi „on est toujours G enfant de queiqu un". Primjeri, što ih Kampoamor za to navodi, nijesu, doduše, svi novi; ali su opet vrlo zgodni i ubjedljivi. Izmedu ostaloga, pjesnik prica kako su francuski stihovi Viktora Iga: L absence est a G amour Se quešt au feu le vent; II (Heint le petit, II allume le grand mal te ie od rijeci do rijeci prevedeni u zakljucnoj strofi jedne cuvene španjolske segedilje: La ausencia es sire que apaga el fuego chico u enciende el grande. Jedan španjolski kriticar hoteci u casu nervoznosti da se zakaci za jednog svog zemljaka pjeenika podiže na nj jednaku optužbu; i da tome pjesniku dokaže, e pravi pjesnici crpu uvijek gradu za svoje pjesme iz sebe samijeh, navodi mu, izmedu ostaloga, kao primjer, lorda Bajrona. Na ustuk toga, Kampoamor sada dokazuje, kako su refleksije o Rimu u Putovanju mladog Herolda dobrom dijslom uzete iz Šatobrnjanovih Mucenika, bio ovaj je francuski pisac, govoreci o ovoj pozajmici Bajronovoj, sam priznavao da ona ne obara cijepu engleskom pjesniku, „koji je — veli —njome pokazao samo to, kolikog su uvaženja uživale moje rijeci u pamcenju njegove muze . Proucavajuci ostale književne izvore Bajronove, Kampoamor opaža, kako je opie opsade Ismajila u VI.. VII. i VIII. pjevanju Don Huana uzet iz knjige Nova Rusija markiza od Kastelnoa; a mogao je, u ostalom, dodati da js tu svoju pozajmicu priznava i sam Bajrop. Zanimnjive su takoder i opservacije o pzvorima tragedija Šekspnrovih, i ako nijesu bog zna kako originalne; a tako isto i neke