18. marta ove godine završio je svoj život u svom danas zaspalom Mostaru jedan od njegovih najcestitijih sinova, Osman A. Ðikic. Smrcu njegovom zadesio je srpski narod u Bosni i Hercegovini nesumnjiv nacionalni gubitak. Pun energicne agilnosti i cestito ubijeden u svoje osjecanje on je daleko nadvisivao zakržljalu i konzervativnu sredinu, u kojoj se kretao i nije nikad mogao ni da pomisli, da iz svojih osjecaja cini posao politickih i licnih spekulacija, kako je, na žalost, u nas cest obicaj njegovih suvjernika. Osjecanje svoje prekaljene u teškim iskustvima on je simpaticnom sugestivnošcu prenosio i dalje shvatajuci svojim glavnim pozivom, da nacionalno osjecanje digne do nacionalne ideje. Uspjeh njegov, uspjeh i licnosti i ideje, bio je znatan i dart njegova stigla upravo onda, kad je jedna nova, jedna njegova, njim vaspitana, generacija pocela da aktiviije istupa i da ukazuje na dane iskrenog, bliskog, pravog i istinskog osjecanja jedne krvi, jednog plemena. Ovoj kratki život od 6. januara 1879. do 18. marta 1912. Osman Ðikic je ispunio plodnim radom. U gimnaziji je poceo da se intenzivnije bavi književnošcu i kao vecina daka tih škoda bio mu je uvod za to neumorno pisanje stihova, U vremenu od 1896. do 1903. godine, kad mu je pjevanje bila glavna preokupacija, i je dao tri zbirke pjesama, prvu 1900. u Beogradu u društvu sa. Omerbegom Sulejmanpašicem i Salihom Karabetovicem pod nešto neobicnim naslovom „Pobratimstvo"; druge dvije u Mostaru: „Muslimanskoj mladeži 1902. i „Ašiklije" 1903. Kad se vratio sa studija i prvih strucnih beckih vježbanja u otadžbinu, on je brzo poceo da napušta svoja književna zanimalja i sve dao u politiku, radeci živo i svjesno, da razvije opširni duh u svom neaktivnom i oporom elementu. 1900. ulazi u Sarajevu u uredništvo „Booansko Hercegovackog Glasnika" i cini višne uslugu vodstvu muslimanske opozicije, koja se tad borila za vakufokomearifsku avtonomiju; 1907. g. prelazi u Mostar, da bi mogao što življe pomagati „Mueavat", ciju je redakciju na skoro potpuno preuzeo. 1909. godine, kad je u „Gajret" prodrla narodna opoziciona vecina bude Osman izabran za glavnog sekretara. Ovdje pocinje doba njegovog najnapornijeg, najtežeg i najtrajnijeg rada. Razišavši se sa vodstvom musl. nar. organizacije s pocetka 1910. on pokrece „Samoupravu" kao organ mlade Stranke, kojoj je on dao naziv i principe demokratske u punom omislu te zloupotrebljavane rijeci. U istoj godini on reorganizira i društveni organ „Gajret" i od obicnog lista za društvene statistike on pravi porodicni list za muslimanaku omladinu, kao nakladu ili bolje kao konkurenciju „Beharu". Osim tota on u samohI društvu radi najteže i najbukvainije poslove n ne štedeci sebe unosi u posao svu radnu energiju svoje mlade snage, Ali on ne zastaje ni tu. Kao sekretar „Gajreta" Osman je bio u stalnom kontaktu sa srednjoškolskom omladinom i taj kontakt on je pokušaiao srecno da upotrebi. On stvara književna društva, on ih organizuje, on ih upucuje, nabavlja im lektiru, pregleda. rad. Neumoran, sa u nas rijetkim odlikama. istrajnosti i sistema, on je predano radio u tom svom krugu i to, što je ucinio pocelo je vec sada da se pokazuje u jacoj mjeri. I, avaj, narocito sad, kad je njega neetalo i kad nema izgleda, da ce ga moci lako zamijeniti. U poeziji svojoj Osman Ðikic bio je u prvo vrijeme pod uticajem Zmaja i Vojislava. Ilica, kasnije se u „Muslimanskoj mladeži" opažaju tragovi lektire Dragutina Ilica,; u „Ašiklijama" preovladuje uticaj Jove Ilica, Jelene Dimitriješica i narocito narodnih sevdalinka, Pjesme njegave oskudne dubljom i složenijom emocijom i bez jacih inspiracija imaju izvjesnu lakocu, koja ponekad u „Ašiklijama" nije neprijatna, Od stranih njesnika najviše je volio Ulanda i dao je iz njega nekolika neuspjela metricka prevoda. Zadnje dvije pjesme, koje je Osman napisao objavljene su u našem listu 1910. i obje su vrlo karakteristicne. To su „Moja misao" i „Moje uvjerenje". U prvoj on s punim osjecanjem jacine svoje volje prkosno klice: Usude potetni ljute bice svoje, Ne poštedi, šibaj, nek krv lije vrela! Ali nikad misli ne pomuti moje, i Nit ocajem vedra nabora mi cela. A u drugoj kazuje onu svoju predanu dotrajnost ideji, koju osjeca i nosi i za koju je voljan, da se istroši, da nestane; ono, što je beskrajnim licnim samopregorijevanjem najjace i najbolje pokazao. Napomena: Pjesme: Iz najmlade hrvatske lirike. Ljubo Vizner, Zagreb. Vigilija. Augustin Ujevic, Spljet. Božji pjesnik. Nikola Polic, Zagreb. Tišina. Vilko Gabaric, Zagreb. Gospa od Aljmaša. Ivo Andric, Sarajevo. Lanjska pjesma. Iz slovenacke lirike. Oton Župancic: Neplodni sati. Aleksandrov: Vece, Vida Jerajeva: Balada. Anton Medved: Cipresa. = V. Levstik: Versi. Preveo: Ivo Andric., dostupne su u pdf formatu.