Pavle Krstinic: Bratski inat, drama u 5 cina U Zagrebu, 1911. izdala Matica Hrvatska U citavoj našoj naucnoj i književnoj prošlosti Husein beg Gradašcevic istican je kao jedan neobicno simpatican, izrazit i svjestan tip; njegav otpor smatran je kao cin velikog pregalašgoa i narocitog herojstva; njegova sudbina imala je da znaci katastrofu narodnih intencija Basne i Hercegovine. On je izvikan za 3 maja od Bosne; Josip Eugen Tomic posvetio mu je citav roman, koji je u nas mnogo citan i koji je lanjske godine preveden na njemacki; njega smatra ova naša „bosanska" nacija za najodrdenijeg svog prestavnika. Medu tim sav taj herojski nimbus nema ovota razloga, niti se da održati. Husein bet Gradašcevic je izrazit tip okorjelot bosanskog konzervatizma; nekulturnog, besciljnog, upornog kovzervatizma, koji je gluh za sve razloge i slijep za sve pojave; on je nosilac, „bosanskog" patriotizma sa najužim vidikom i fatalnim separatizam; on je borac onih starinskih, feudalnih prava, cija je sva snaga svršaš sa tapijama. Glorifikacija njegovih nastojanja to je glorifikacija bezrazložnog, upornog, djetinjeg i djetinjastog prkosa, glorifikacija tvrdoglavosti i ludog lupanja glavam o zid. U Hrvatsku je književnast odavna ušao taj idealisani tip Husein bega Gradašcevica, On je glavni junak i ove otajno slabo konstrujisane drame, u istom numbusu, kakvog ima i kod Josipa E. Tošica i kod Safet bega Bašagica. Samo je g. Kipstinic, koji je u opšte dao vrlo rdanu stvar i lo bijednim stihovima, i po beznacelnoj i nesrecnoj podjeli praze i stiha, i po motivaciji radnje, išao korak dalje, pa je Husein bega nacinio jedno doba i pristalicom Otamboda radi ljubavi, koju ima spram vezirave, osmanlijske kceri. Tako taj nosilac velikih ideja ima i malih strasti, koje mu ideje ekrecu, remete i preinacataju, i to svakako ce u korist njihove idealnosti. G. Krstinic, koji ima providnih tendencija u „Bratskom inatu", nije imao srece, da nam ucini simpaticnim ni borbe junaka drame, ni citav otpor bosaiski; poslije razloga Morali naše je borba, naprotiv, prosto durenje, za koje nema drutog lijeka osim maca, Ali i taj otpor isto nastojanje bosanskih begova dobilo je u ovoj drami, kao u opšte u hrvatskih pisaca, netacnu prestavu. Otpor taj to je onakvo buntovno dizanje, kakvo je tako cesto ponavljano pod Bušatlijama u Arbaniji, ne iz želje s državnom i nacionalnom slobodom, nego za pokrajinskom samostalnošcu u obliku vezirata i ovecih licnih sloboda;, kao što je dobio Ali paša Rizvanbegovic. U tim borbama nije bilo Nacionalne ideje niti u onšte nacionalnot osecanja; to su pobune privilegisanih, kovzervativnih uzurvatora sa licnim momentima i užim separatizmom. Oni su isticali bosanske elšente radi bližih ambicija., a oznacava li motive za borbu njihovim eksploatisanjem iz Carigrada. Tužbe te bile su, medu tim, neiskrene; eksploatisanje begova od strane Carigrada bilo je manje od ekoploatisanja raje od strane begova. S toga fraze, kojima se g. Kreti.nic izobilio služi i to onim najslabijim i najbanalnijim, zvuce gotovo komicno: Bože dobri, korak blagoslovi, Da izvedem rod ovoj na cistinu, Kud iz tame ropstva željom vinu — Da vec niomo tudi izmecari, Da nas odsvud nevolja ne bije. Šta to žznaci? Je su li to ideje begova, ponosnih bosanskih begova;, njihove krilatice i rat? Jesu li to oni ikad izrokli i jesu li ikad tako što mogli osjetiti? Šta, „tudi izmecari", kakva ih „odsvud nevolja bije?" Kakav apsurd njima imputirati takve fraze i ta osjecanja! G. Krstinic je, u opšte, bio nesrecan u razvijanju ideje otpora, Od polovine begova on je nacinio djecu, koja se koškaju oko rijeci, i kojima je ona preca od ideje, jer „geslo je tijeg u borbi, oko kojega se kupe borci"; jedan od najidealnijih junaka njegovih izgovara ovaj, otav, ciji smisao, pored najbolje volje, ne mogu da ravumiju u momentu, kad se pokrece oružana: narodna akcija: „Ali Jevreji Španjoli ne cekaju besposleni ovoga Mesiju, vec ovikolici zasukuju rukave, stjecu zlato, kupuju vlast i olobodu. Njih ni jedan nije poginuo, oni su u džepu imali i Pelaludina i Abdurahmana". Ima, osim toga, u g. Krstinica i neceg jasno uperenog protiv Srba, Dok eu Hrvati, ratoborni hajduci, vrli jušci, idealni „otadbenici", koji bez pozvva nriticu u pomoc Husein begu, dotle su Srbi podla paja, koja iskorišcava momenat, konspiriše s onima preko Drine i ne zna za drugo Osim cista racuna, Historija bosanskih ustataka kazuje, istina, sve to mnogo drukcije u dugom nizu vremena i godina i patriotisanje g. Krstinica u tom nacinu nece promijeniti dosadašnjih utisaka, Ali pitanje je oa.mo cemu te toliko primitivie i toliko glupo otrcane scene, cemu ta tupa i djetinjasta, benavljenja, Zar ce te niske ooobine moci da jacaju efekat „Bratskog inata" ili treba da ga reljefnije istaknu? Stvar je i inace bez vrijednosti. Dijalozi su banalni (Aliaga Rizvanbegovic pita vezira: „Pravo li zboriš, pašo?" a on odgovara „uvjerljivo": „Ma zdravlja mi!"); jezik loš; dikcija oskudna, cesto zbunjen, Insceniranje je bez najprimitivnijih poznavanja binske i dramske tehnike. Scene su neprirodne i nevjerne (ljubavna scena Merjpe i Zlatarevica, narocito poslije Aliagina odlaska), a citava kompozicija komada bez srece, Zadnji se, peti, cin dogada dvadeset godina iza cetvrtog, u kome je katastrofa. Huseinbegova, Historijska osnova zadnjeg cina je netacna: citava radnja dobila je drugo težište s moralom drugih licnosti i ima drugi osnovni cilj. Tim je dramski efekat ranije radnje oslabljen i istrt, dok je novi nejasan i neizraden, nedovoljno razvijen. Sumnjam, da li bi g. Krstinic imao dovoljno svjesnosti, da uzme i ponovi ove „visoke" Huseinove stihove, koje mu on daje: Pod gromadu te odgovornosti Ja ne žacam se prignut svoju šiju, Pa smrskana mi pod njom ostala! Jer u tom slucaju on bi osjetio uz njih i s njima ovu bezumnost svoje situacije i svu izlišnost ovog citavog posla,