Prije nekoligao dana, 26. maja, prestavilo se sarajevskoj srpskoj, publici novoosnovano Srpsko Diletantsko Društvo. Prestava, koju je ono dalo, premaša daleno prosjecni znacaj slicnih adbava; ovo je u nas prva prestava, koja nije bila sama sebi cilj i cije se osoblje nije rasturilo ono vece, cim je bacilo masku s lica, Ovo je bila prva, pojava jedne organizovane trupe, koda vec s puno volje da vrši jedan viši zadatak; to je bio pocetak rada na jednoj u nas ovdje prenebretnutoj umjetnosti; uvod u posao šireg znacaja. Svjesno one lijepe tradicije pozorišne umjetnosti, koja je u nas njegovana od XVI. stoljeca i koja nas je u XIX ucinila u tom pogledu prvim na Slovenskom Jugu; znajuci, da se vve razvijalo iz ovakvih, iz potpuno slicnih pocetaka, Srpsko Diletaitsko Društvo preglo je, da stvori ove uslove za otvaranje srpskog pozorišta u Sarajevu nastojeci, da stnori i nade svoju publiku i da, prema snazi, razvije svoje spobnooti. Posao taj nije lak. Treba imati i suviše dobre volje i veliku mjeru dobrog optimizma, na oduzeti u ovakvoj sredini takvu dužnost. Jer ovdje treba stvarati sve treba, prije svega, uvjeriti onaj dio naše publike sa mentalitetom poslovicno Tome, koji nece da vjeruje dok prstom ne opipa, da se mnogo može, kad se svjesno hoce i da u mnogo prilika usljeh uslavljava ne samo dobra volja, nego i odsutnost svih predrasuda, kojih u nas ima uvijek više nego ih trebamo i koje gore ometaju uspješan pocetak, nego kakva slucajna nezgoda ili koji nedostatak. Potrebno je, dalje, imati svjesne jacine, pa se ne brinuti za parveniska potcjenjivanja polukulturnih ljudi naše sredine, kojima je sva umjetnost zbijena u Štrausove valcere i sva pamet u kakve akulturne švapske provincijalne listove. Mora se, osim toga, stalno nagašavati, da pozorište nije samo i nije iskljucivo mjesto za zabavljanje; bio je imalo ovuda, gdje su ga švarali idealniji interesi, kao što je sad slucaj kod nas, svoje više, svoje plemenitije zadatke i da umjetnost, koja se u njemu njeguje, kao svaka umjetnost u opšte, ima da razvija naš najbolji dio: unutrašnji život naš, natš dušu. Ako umjetnost, koja ce se u prvo vrijeme pokazati kod nas, nije umjetnost u velikom smislu, — skromni naslov društva kazuje to svjesno — ona je ipak na izvjesnom stepenu, možda ne nižem od nivoa naše prosjecne publike i, dalje, ona jeipak tu u prvim pocecima,, voljna da se kultiviše, spremna da otvori osnove za, dalji, za bolji rad. Najzad, mi u interesovanju za, pozorište ne trebamo da; budemo gori od ostalih natnih sunarodnika, ciji je usnjeh prilicno poznat; osim Biograda, od kota bi se to i inace moralo ocekivati, imaju svoje stalno pozorište i Novi Sad i Cetinje i Niš. Treba,, možda., potsjetiti našu publiku, da su ovaki poceci bili i pri stvaranju svih naših pozorišta. I u starom Dubrovniku, u 16. vijeku, komade su, izgleda,, davale s pocetka, diletantske družine, poznate po tvihovim nešto cudnim imenima: Grcarija, Njarnjasi, Pomet. S pocetka, 19. vijeka Joakim Vujic je spremao diletaitske trupe od daka i cinovnika i tek je cetrdesetih godina pocelo da, se izraduje glumacko osoblje. Kad je knez Miloš 1834. sagradio u Kragujevcu prvo pozorište medu Julšim Slovenima, nije za nj imao stalnih glumaca, ni garderobe, ni nužnih rekvizita, a vec šest. godina docnije, 1840., daju srpski glumci iz Novog Sada, na poziv Ilirske Citaonice prvu predstavu na srpskom u dotadanjem njemackom zagrebackom pozorištu. Koliki uspjeh za samih šest godina i kolik kulturni znacaj! A i to novosadsko osoblje razvilo se od didetanata, koje je s narocitom voljom vježbao Atalasije Nikolic. U doba velikih nacionalnih nada i kulta „prošle slave", u romanticnom oduševljenju naših omladinskih godina, pozorište je dobilo veoma visoku cijenu i ovi bolji elementi bili su za to, da ga stvore i da skupe onaj rastureni glumacki materijal iz „letecih pozorišnih društava" sa potrebnim izborom. Niko manji od Svetozara Miletica ne stavlja predlog, da, Srpska Citaonica u Novom Sadu organizuje pozorište. Zmaj, Dr Jovan Andrejevic, Jovan Ðorcevic ulaze u prvi odbor da ostvare zamisao da je 1862. privedena u djelo. Koliko je oduševljenje bilo za pozorište i kakva. mu je važnost poklanjala, vidi se i o tom, što je biogradsko pozorište, onu zgradu što i danas posto ga, podigao knez Mihailo o svom trošku. Tog oduševljenja, te vjere, mi trebamo još i danas. Nade polagane u srpsko narodno pozorište nisu ostale prazne; — naprotiv, ono je bilo jak faktor u našem književnom i kulturnom razvijanju. Za one družine dubrovacke pisao je Marin Držic svoje komedije, ono, što je medu najznacajnijim u svoj dubrovackoj književnosti; u doba, stvaranja, prvih srpskih diletantskih i glumackih družina poceo je da piše Jovan Sterija Popovic, onaj, koji je danas glavni prestavnik srpske drame; u danima prvog rada, novosadskog pozorišta dao je Laza Kostic svog „Maksima Crnojevica" i docnije „Neru Segedipca." Ti momenti nijesu prost slucaj i oni nesumnjivo nešto znace. Opšte oduševljenje imalo je jaka uticaja ne samo na, publiku, nego i na pisce, evociralo je njihovu radnu energiju i doilo je rezultate trajnijeg znacaja,, a sve to dalo je jasan biljeg svom dobu i našoj opštoj književnoj kulturi. Srpske patriote iz Vojvodine vežu najljepše uspomene za njihovo „mezimce", koje je za dugo bila najaktivnija naša kulturna ustanova, medu njima; novija srpska dramska književnost, vaspitani ukus boljeg dijela beogradske pozorišne publike najjbolje svjedoce, koliko je i tamo ucinjeno narodnim pozorištem. Naša publika ovdje treba da budi te primjere i da shvati znacaj posla; na tvoj je da pomogne intencije Srpskog Diletantskog Pozorišta i njegov rad, u koji je uneseno mnogo idealizma i mnogo iskrenog uvjerenja o koristi; na njoj je, da ucini Napomena Pjesme: Petar Slijencevic, Bec. Pastorale. Petar Slijepcevic, Bec. Mir., dostupne su u pdf formatu.