Proka Jovkic: »Knjiga Borbe i Života«, Štamparija Davidovic, Beograd 1912, Cijena: 2 dinara. Ovom novom svojom zbirkom pjesama, „Knjiga Borbe i Života", g. Proka Jovkic nije išao dalje od svoje prve zbirke, „Knjige Pjesama", izdane još 1908., u Oaklandu. U drugoj zbirci, u „Poeziji Neba i Zemlje", on se stišao kao revolucionar, ali se popravio kao umjetnik, jer on je u tom pogledu, u vrlo neuglednim versifikatorskim dinstinkcijama, vazda jedan jednak. On je u „Poeziji Neba i Zemlje" postao neke vrste Tolstojevac, i sva zbirka bijaše od neodlucnog pravca u pogledu svoje moralne eticke strane. To je poezija covjeka koji se bori sa realnošcu svagdanjeg života i apstrakcijama nedokucivosti. To je neka filozofija i socijologa i metafizicara. To je jadno trvenje i mrvenje pjesnicke duše izmedu dva žrvnja: apsolutnog i relativnog morala, nebeskog i zemaljskog morala. Kao i u prvoj zbirci, on je i u ovoj žedao za krvlju, za borbom, divljom i divnom borbom, za rušenjem, za razaranjem i za praskanjem grmeci još uvijek, kao prije u pjesmi „Borbe hocu": Ja nisam roden da sam zadovoljan! Ali, na drugoj strani, on je spokojan, smiren. Ne zahtijeva ništa ili zahtijeva vrlo malo. — „Moj nakit": Jedna ruža, jedan cvetak, jedna zelena Mala travka, jedan gorak strucak pelena — To ce biti od života meni darovi. On sada eksploatisane („Ugnjetenima") ne poziva više u borbu, nego na rad, s vjerom da rad spasava, donoseci zadovoljstvo i srecu, a ni sam nema više volje da se buni, i on obecava da ce sve patnje podnositi stojicki. „Rec neustrašivoga": U mene su železove, lavlje vilice: I ja cu ih kao klešte tvrdo stisnuti, I tako se kamenito ceo stvrdnuti, Da ni pred cim — ni pred paklom! — ne cu mrdnuti. I on, dalje u „Carskoj pesmi", stoji u pozi Krista: Ljubite bližnjega svoga, ko sebe što ljubite same. Cinite dobro i onim, što na Vas zlobe i mrze... U ovoj svojoj najnovijoj zbirci pjesama g. Proka Jovkic se povraca. On je revolucionar. Jugosloven. Kao u prvoj zbirci on vice, larma, poziva na bunu i ustanak. Njegov je moral revolucijonaran. On se sav puši od krvi, i njegova je zbirka jedna lokva vruce krvi. On samo grmi; cvrci kao prekipjela voda u kotlu. On škripi kao licka opterecena kola na uzbrdici sa nenamazanim kolesima. I sve je to dobro i sve je to simpaticno. Ali, g. Jovkic je, prvo, njesnik osrednje inspiracije, dajuci jedne i jedne motive koji nalice jedni drugima „kao jaje jajetu", i umarajuci do Boga. Jer, on nije našao izražaj, cijom bi pomocu ta larma postala i poezija, i djelo sa više umjetnicke, estetske vrijednosti nego li ono u stvari jest, pa tako manje monotono jer sa više cara i poezije. On je, nema sumnje, pokrocio u versifikaciji i konstrukciji pjesnickoj, ali još uvijek ne toliko, da bi nas i ovom trecom zbirkom pjesama mogao zagrijati jace od prve, koja je sadržajno ista kao i treca. Dalje: g. Proka Jovkic je premalo personalan, a bez toga liricar ne može da bude. I ono malo personalnosti što je ima, nije dovoljno komplicirana, da bi bila interesantna i moderna. To g. Jovkic mora uvidjeti i nastojati da tome zlu doskoci. Tada ce on odjedared jurnuti... Jer, nekoliko njegovih pjesama, odaju pjesnika buducnosti. Temperamenat i marljivost g. Jovkica ce to požuriti Spljet. Nikolaj Velimirovic: Besede pod ropom. Beograd 1912. (S. B. Cvijanovic). G. jeromonah Velimirovic, pisac Religije Njegoševe i u Beogradu mnogo slušani propovednik, misleci s pravom, da njegove besede mogu da s korišcu budu poznate izvan crkve, oštampao ih je u narocitoj ediciji s velikim knjižarskim uspehom. Veliki broj njegovih citalaca nas razveseljuje, jer dokazuje da naš narod još ima shvatanja za visoku temu ove plemenite knjige, za optimizam. Aktuelnost je optimizma vecna, kao aktuelnost života. Živeti i hteti živeti (a niko ne mora da živi, ko nece) znaci osecati potrebu života i priznavati njegovu vrednost. Bez optimizma nema dela: ko porice smisao života, ne može imati licne inicijative i volje pokreta. Svaka je negacija jalova; pesimizam je, kao krajnja i najveca negacija, najviše jalov: on je sterilnost proglašena principom i uzdignuta do sistema; samo je afirmacija plodna, i zato je optimizam (ne optimizam reci, vec optimizam misli i dela) po svojoj divnoj i najvecoj trostrukoj afirmaciji vere, ljubavi i nade najviše plodan. Pesimizam je jalov, optimizam je plodan : dakle, pesimizam je (sucen po najvišem kriteriju moralne aplikacije i životne svršnosti) nemogucan; a optimizam je jedini opravdan, i treba biti optimista. Celo covecanstvo nema optimisticke ideje: ali, kogod je živ pod plavom kapom neba. ima optimisticki instinkt, i kolikogod je njegov životni elan veci, toliko je veca intenzivnost toga najopravdanijega instinkta. Jedini dosledni pesimiste, to su samoubice: a oni nisu vecina ni medu živim ni medu mrtvim covecanstvom. Živeti znaci hteti živeti, i ako je život niz funkcija, koje se opiru smrti, gleda se optimizam kao sistem ideja koje se protive izdisanju i lenosti, ne cini ništa drugo no racionalizovani život, najosnovniji instinkt držanja doveden do svesnosti i izražaja. Optimizam je najnužnija premisa svakoga dela. Raditi, znaci razvijati životnu snagu i izražavati životnu sposobnost, znaci živeti dvostruko: za sebe i za druge, i zato je svaki radeiik optimista, bezuslovno, po samom svome položaju, kako možda u pojedinom slucaju krije samom sebi da bi to morao da bude po uverenju. Bez vere, nema rada; bez ljubavi, nema rada: bez pouzdanja, nema rada, — i što više to optimisticko trojstvo ima ucešca u kretanju aktivnoga pojedinca, to je njegov posao i veci i moralniji i uspešniji. Motor svake akcije, to je volja, a biti pesimist znaci biti nepokolebljivo i sistematski (gotovo da kažem: s voljom) bezvoljan. Zato mi, koji hocemo da živimo, da osetimo egzistenciju sveta i sebe, da okušamo radosti opstanka i razvoja; da utrošimo sve svoje energije i realizujemo sve svoje idealnosti, moramo da budemo tvrdi i tvrdoglavi optimiste. Priznava