Price Branislava Nušica. U Zagrebu 1912. Izdala Matica Hrvatska. Od srpskih pisaca Matica Hrvatska izdala je ranije jednu zbirku Matavuljevih pripovijedaka i jednu zbirku pjesama i onda beznacajnog, a sad potpuno i s pravom zaboravljenog Jovana Sundecica. Od njezinog sporazuma sa Orpskom Književnom Zadrugom dala je Popovicevu Antologiju novije srpske lirike i sad, kao drugu knjigu, price Branislava Nušika. Kod Hrvata imao je g. Nušic, u opšte, dobru srecu. Njegovi pozorišni komadi prikazivani su s mnogo uspjeha u zagrebackom „kazalištu", on je u Zagrebu drzkao jednu primjecenu konferenciju, a Humoristicka knjižnica hrvatska preštapavala je njegove price u dva maha, što opet znaci, da su imale uspjeha. Izbor Matice Hrvatske nije, prema tom, slucajan, što, naravno, još ne znaci i da je srecan. Srpska književnost imala je nesumnjivo i boljih i mnogo karakteristicnijihstvari, koje su trebalebitiu ovakomjednom pothvatu prije prestavljene širokoj publici Hrvatske Matice, ako se želilo, da se ona neposrednom lektirom upozna sa boljim, pravim dijelom savremene srpske književnosti. Zbirci prica prethodi uvod A. G. Matoša. G. Matoš važi kao dobar poznavalac novije srpske književnosti, koju je pratio dugo vremena u njenom stvaranju, u samom Biogradu, i osim toga kao dobar poznanik onog biogradskog drupiva, što se kupi u pozorišnoj kafani, gdje je toliko genijalnih i talentiranih ljudi tipa družine,"kakvu je prikazao Anatol Frans u svojoj Mršavoj macki. Matica Hrvatska povjeravajuci njemu uvod za tu zbirku mogla je dakle misliti, da se tako najbolje odužuje i piscu i publici. Medu tim, utisak od stvari G. Matoša stalno je isti: on ima izvjesnog duha i nacitanosti, ali mu nedostaje viša književna kultura i svjesnoet o zamašnosti tvrdnja i rijeci i potrebna solidnost za znacajnije i trajnije književno stvaranje. U ovom uvodu to se sve oejeca u tolikoj mjeri, da on može da posluži kao karakterietican primjer cijelog rada njegova. Po uvodu G. Matoša Branislav Nušic je duhovni prestavnik prosjecne današnje Srbije, bolje lanjske Srbije, covjek, koji ne živi za umjetnost, nego u umjetnoeti i jedan od onih, koji „pišu onako, kako drugi dišuu. On veli: „Vec fežjtonski pseudonim Nušicev (Vip Akiba, — „ništa nova pod suncem") nagovješta skepticnu njegovu prirodnu filozofiju, filozofiju Hamleta i Jobna Heywooda, dvorskog budale Henrya VIII. i pjesnika, mudrost Salamuna, Graziosa i Anatola Francea". G. Matoga tvrdi cak i ovo: „Knez od Semberije", taj biser, nastavljajuci vrlo slobodno tradiciju Kostidevu dramatisanja juna6kih narodnih motiva, bijaše uzorom našim dramaticarima (Vojnovicu u Majci Jugovica i Ogrizovicu u Hasanaginici)." U nas je ranije bio obicaj, da se samo o književnim jubilejima piše ovakim panegirickim tonom, dalekim od svake mjere i istine. Tradiciju tu zadržali su, neko vrijeme književni historicari drugoga i trecega reda, narocito u uvodima svojih izdanja, i od drugih pisaca, koliko znam, još samo Josip Milakovic .G. Matoš, koji je inace volio da se hvali svojim ukusom, pokazao je najbolje, kako je malo podoban za tacnije definicije o književnom stvaranju, on koji je za Jovana Ducica našao jednu kafansku ironiju, a za Branisdava Nušica ove tvrdnje!