Fra Lovro Mihacevic: Crtice iz albaneške povijesti. Sarajevo, 1912, G. Lovro Mihacevik nosi jednu tešku ljagu na svom imenu. Za njegov jedan raniji rad, za putopis Po Albaniji, utvrdio je G. Dr. Tih. Ðordevic, da je mjestimice bio prost plagijat i to, da mu sramota bude viša, ne plagijat iz neke strane, nego iz naše, iz srpske književnosti. (Sr. S. K. Glasnik, 1912., XXVIII., str. 469.—471.). G. Lovro Mihacevic prešao je preko tog i racunajuci na neobaviještenost i neukost široke publike, kojoj je želio da se prestavi kao poznavalac jednog kraja i kao strucnjak, koji može da govori sa kompetencijom, on je dao jednu novu knjigu o Albaniji. To je ovaj pregled njezine prošlosti. Mene u ovaj mah ne vuce ništa da utvrdim, kako se on služio djelom Artura Galantija: Piccola istoria albanese (Rim 1905.), koje navodi kao svoj glavii izvor. I to prosto s toga, što mi je taj eam fakat dovoljan za ozbiljnost njegova rada i što djelo ima pogrešaka, koje pokazuju da pisac ne zna na najobicnijih stvari iz balkanske historije. Za nj je Stefan Nemanja kralj (str. 33.); Mihajlo Andel vlada nekom zemljom na Balkanu, koja se zove Akarminija (str. 34.); on piše „za vladanja Uroša II. (Milutina) Srbi, koji su još u VII. stoljecu pripadali katolickoj vjeri, pridjoše „u grcku crkvu" (str. 38.); G. Mihacevic pozna nekog srpskog vladara Gracina iz XI. stoljeca (str. 38.); Stjepan Crnojevic, „vojvoda Crne Gore" „prednjaci" kao albaneški vladalac (str. 48.); „g. 1425. posta kraljem srpskim Juro Brankovid, necak Lazara Grebljanovica" (str. 53.); Srbi su 1690 prešli iz Peci „u Karlovac" (str. 83.) i t. d. Koliko idu njegovo nepoznavanje stvari i njegova uska šovenska shvatanjaž vidi se najbolje po tvrdnji, da su se na Berlinskom Kongresu na racun Arbanije proširile Srbija, Crna Gora i Grcka, „a za malo da nije i Bugarska dobila dobar komad Albanije" (str. 121.). Ostalo je još samo da kaže, da je i Austro-Ugarska okupacijom Bosne i Hercegovine krenula u Albaniju, pa bi naucili da je 1878. bila prva podjela Albanije, a ne Turske. Šta li je ustavilo njegovo otadžbenicko srce, da i to ne rece? Prikazanje kako bratja prodaše Jozefa. Naš odlicni saradnik G. Milan Rešetar oštampao je na sedme knjige „Gragje" jedno prikazanje pod gornjim naslovom. (1912, 8°, str. 67.) Prikazanje to objavljeno je iz jednog dubrovackog rukopisa XVII. stoljeca, ali je pisano književnim jezikom dubrovackih prvih pjesnika Šiška Mencetica, Ðora Držica i Mavra Vetranica, dakle u XVI. vijeku. Koliko se dosad da utvrditi ovom je djelu bilo jedino vrelo u latinskom tekstu Svetoga Pisma, „kojega se on uopce vjerno drži, tako da prikazanje nije ništa drugo vec u stihove svedeno pricanje Svetoga Pisma, bez ikakvih dodataka ili promjena". G. Rešetar, koji je toliko ucinio za proucavanje dubrovacke književnosti, dao je ovim djelom jedan koristan prilog više za njeno stvarnije poznavanje. Na starim ognjištima. Pod ovim lijepim i dobro nadenim naslovom izici ce na skoro nova zbirka pjesama g. Alekse Šantica. Naš uvijekvjerni i odlicni saradnik imao je dobrotu, da nam za naš list ustupi nekoliko pjesama iz te zbirke. Iz nje je donio dosad samo Srpski Književni Glasnik tri pjesme. Milena Miladinovic: Vojvoda Petko. U Novom Sadu 1912. Jedna vrlo loše napisana stvar, za koju i pored simpatija, što ih imamo za jednog od velikih naših pregalaca i preteca ooih svijetlih dana srpskih, ne možemo da upotrebimo nikakvu dobru rijec.