Naša se vjera digla i naša snaga ojacala. Nenadno brzi i veliki usedesi saveznih balkanskih država, narocito sjajni uspjesi srpske vojske, razbudili su sve atavisticke tradicije naše i oživili mrtve i zaledene. Mi osjecamo u našim žilama nabreklu krv naših predaka, koji su nam sad toliko bliski i toliko dragi i osjekamo u sebi jedan dio nove vjere novog naraštaja. Tvrda odlucnost za velika djela i svijetle dane, u nadi na svoje snage i u spremanju sistematskog i solidnog rada, dala je najzad ono, za cim je išla, možda cak i više nego je ocekivala. Kumanovo, koje u svom imenu cuva daleku uspomenu na jedan divlji azijski narod, koga je progutao Balkan, bio je prvi vjeonik takvoj istoj sudbini nekad strašne i plahovite osmanske carevine. Na domak Kosova i na Kosovu samom dobili su Srbi na britkom macu ono, što su na njemu nekad izgubili. Svježi, u naponu snage, željni velikih podviga, oni su razbili uske granice svoje, da ponove kobnu igru historije i da trulo, borbom razrovano i istrošeno tursko carstvo zamijene svojim silama. Historija, vjecno ista, ponovila se i ovog puta samo sa zamijenjenim ulogama. Narodni pjevac, koji je nekad govorio na Miloševa usta: Uzmi, kneže, knjige carostavne, Te ti gledaj, što nam knjige kažu: Nastalo je pošljednje vrijeme, Hoce Turci carstvo preuzeti, Hoce Turci brzo carovati. zaboravio je, možda, da ce iza pošljednjeg vremena moci doci još pošljednije, još dalje, novije, kao iza noci zora. Grijehe naše, zbog kojih nae je, kako govorahu nagai pobožni stari hronicari, stigla željezna palica agarenska, okajali smo tolikom krvlju naših žrtava i naših velikih osvetnika. „Krvožedni otac kuge", koji se nekad zatresao pred voždom, posrnuo je potpuno pred njegovim unukom! Uspjesi srpske vojske i balkanskih saveznika razvedrili su ne samo nas, nego i sve ostale Slovene, južne narocato. Hrvatske patriote osjetile su tacno u srpskom uspjehu i svoj i pod utiscima viših ideja i blagorodnijih osjecanja dale su tim osjecajima nesumnjpvih neposrednih izraza. Jedna od najacih stranaka hrvatskih, ona, cije su voce nekad prosto negirale Srbe, danas se divi njihovim „zamjernim uspjesima". Jedak mlad Hrvat, naš uvijek mio i cijenjen saradnik g. Avgustin Ujevic, oglasio je uspjeh ovog rata kao „ispunjen zavet" i klicao je s puno razloga: „Sve su naše energije nenadano probucene jednim naglim udarcem, i nema sumnje da smo mi svi kroz ovaj mesec dana postali življi, žilaviji, tvrdi, poletniji, vedriji optimiste i izdržljiviji radnici. Nije samo osloboden dio naroda: stvoren je novcovek". G. Josip Milakovic pjeva „probudena zvona" kosovska „nakon dugih pet vjekova". Trojica hrvatskih književnika, mecu njima dvojica od najznacajnijih, dali su tim povodom tri narocite knjige. Ivo Vojnovic kao dopunu svojoj Majci Jugovica daje njezino cetvrto pjevanje posveceno „srpskoj vojsci osvetiteljici", klik i slavu osvete. U njemu je, kao u svima nama, duh našeg starog plemena, što je svikao da krv placa krvlju i da svaku ranu i svaki udar vraca ili ravnom ili jacom mjerom. Osveta je „jedina nada, utjeha, bokanstvo", velika pokretna sila, tvrd momenat otpornosti svih onih malih i pregaženih, kojima udes nekad odredi, da pate i trpe. U danima svoje najviše patnje naš je narod, koji je toliko podnio za Hristovu vjeru, u osnovi svojoj njemu i sad tucu, unio u svoj simvol snažne rijeci nade i vjere u se: „Sveta osveta! Guslareve rijeci u ovom djelu govore svu snagu i silu tog našeg osjecanja, koje spaja sva druga. Na osvetu ne misli onaj, koji se ne nada; na osvetu ne ceka onaj, koji ne vjeruje u se; osvete ne treba onaj, koji nema šta da okaje. Ko u spasenje ne vjeruje, zemljo, taj ne živi i uskrsnut ne ce! Za to bice ono što ja velju i što vidim u dnu duše tvoje. — Ja vjerujem, jer u ruci nosim gusle javorove, — ja vjerujem, jer u srcu krijem misli osvetnicke, pa ja hocu sada po pustoši mrtva Carstva i mrtvijeh Snova sijac biti Osvete i Slave. Gusle Moje bice plug — rijeci moje bice sjeme. Kuda procem — pjevacu i sijat! A ti, zemljo, slušaj — da te ne prokunem: Svaka pjesma što u ljedra Ti pane hajduk bio kad proljece svane! To je bila duga, teška, ispacena pjesma od pet vijekova. Ali došao je ipak dan Velike Osvete, na koji se cekalo, i bio je onakav, kakav smo želili. Duh naše tradicije, koji nas je nosio toliko godina u najtežim casovima, digao nas je još jednom, daleko više iznad strmih zidina Markova Prilipa i isokih krševa albanskih planina. Opremio je jedno citavo pokoljenje za natcovjecanske podvige i ovaplotio želje i nade u pozitivne uspjehe. Mjesto nade mi sad imamo više vjere, a za nove želje dobijamo nove snage. Druga knjiga, zbirka A. Tresica Pavicica, nosi kao naslov pocetak one strašne kletve našeg kneza cestitoga: Ko ne dode na boj na Kosovo. U zbirci je pet vrlo zanimljivih pjesama, pisanih sa mnogo neposrednih utisaka iz nama tolike mile i dragocjene i sad narocito važne narodne poezije. I u ovoj je knjizi jednoj pjesmi dat naslov „Osvetnici" i ona ima, u svem obimu, opšte radosne usklike nepodijeljenog veselja. Jedan samo, hrvatski ton, tužan narocito danas, glasi ovako: Sva Hrvatska jedna tamnica je! „Jedna zemlja, a dva gospodara, Jedna raja dva haraca daje. Bana nema .. . Nasilje je hara. Zar ne vidiš, da smo okovani, Da se živi maknut ne možemo? Da smo ljutim jedom otrovani, Zaman stremec da vam pomognemo? Mi vam, sužnji, ne možemo dati Ništa drugo, do li vrucih želja, Da pobjeda oružje vam prati, Dan slobode, slave i veselja. Pa ipak i on ima nade i ima vjere. Novi dogadaji pokazali su usvanu, neslucenu snagu našeg naroda i Tresic s toga, završujuci svoj ciklus pjesama, klice s nešto prijetnje i s mnogo uzdanja: Zemlja drhce . . . tutnji . . . kosti bruje. . . . Jedna sablja sva iz groba sinu. . . . Avaj, Turci i ostale guje! Ustao je Marko na Šarinu! Treca zbirka zemljaka Hanibala Lucica, Hvaranina Jakova Carica, nosi naslov Kosovke. Oduševljen on klice: Ne znam, ne mogu — pjesme vam pjevam, Hrvatsko, hvarsko srce mi bije, Alž kb da sad sam s Kosova s