I tako bi prica o Gospodinu Esperantu izgledala završena, kao što je bilo s njim svršeno za naše društvo. Kao što se njegovo prisustvo nije ranije isticalo ni primjecavalo, tako isto ni njegovo odsustvo nije niko zapažao, niti nam je ono teško padalo. Jedino kad bi ga vidili sa njegovom malom, neuglednom ženom, neprimjetno bi se osmjehnuli i slegli ramenima. Vjerovatno, nije bio nezadovoljan, cim ne osjecaše potrebu da traži naše društvo. Možda je cak bio i srecan, i ako mu niko od nas na njegovoj sreci nije zavidao. Na kraju krajeva, sreca je svuda gdje covjek misli da ju je našao. Kao svaka iluzija i kao svaka gaimera, ona traži da covjek u nju slijepo i bezuslovno vjeruje. Onda ona postoji. Zaista, jednom nam je napravio utisak srecnog covjeka. To je bilo kad mu se rodio sin. Prilikom toga prijatnog dogadaja, pokušao je ponovo da obnovi veze sa nekolicinom nas. Pozvao nas je na veceru. I jedno i drugo bilo je dogadaj. Naravno, da smo se mi odazvali, praštajuci mu rado njegovu raniju nepažnju. Našli smo ih u jednom malom, skromnom stanu, negdje na Pantovcaku. Sve je bilo puno reda i cistoce. I sam Gospodin Esperanto izgledao je nekako drukciji, svecaniji, ljudskiji. Svježe izbrijan, cist, upeglan i malo odebljao. Zatim, ni vecera nije bila rdava; naprotiv. I mi i nehotice odadosmo glasno priznanje njegovoj gospodi koja se je trudila da nas što bolje ugosti. I u sebi priznadosmo da, najzad, Gospodin Esperanto nije baš tako veliki magarac, kao što je izgledao i kao što smo mi mislili. Tako je izgledao radostan i blažen kad nošaše sincica oko stola, pokazujuci nama malo, simpaticno, bucmasto stvorenje: svoga sina, potomka i nasljednika, koji gledaše zacudeno na nas svojim bezazlenim ocicama. Stojeci na strani, mati gledaše dijete sa smiješkom i zaljubljenim pogledom matera. Ukuci ona izgledaše sasvim pri stojno i ne cinjaše se toliko ružna. I mi odobrismo prvi put Gospodinu Esperantu njegov korak. Tim više što je i vino bilo vrlo dobro. Ta zapažanja i primjedbe izmijenjasmo izmedu sebe, odlazeci, kasno iza ponoci, u najboljem raspoloženju. Sjecajuci se njegovog zadovoljnog izgleda, zaprepastismo se kad ga, neko vrijeme iza toga, sretosmo samoga na ulici. Izgledaše kao ubijen. Šta je? poletismo s pitanjima. Sincic mu bolestan. Pokušasmo da ga utješimo s nekoliko rijeci. Ali one ostadoše bez efekta. I kad mu dijete umrije, on pade u ocajanje. Promijeni se opet iz temelja i poce dolaziti u kavanu i u društvo, ali redovno izbjegavaše svaki razgovor. Sad je pio mnogo više nego ranije; jedino što odlažaše kuci oko ponoci. Jednog dana odoh slucajno da ga obidem kod kuce. Dugo sam zvonio. Gospodin Esperanto dode sam da mi otvori vrata. U polumraku ne primijetih nikakove vece promjene na njegovom licu. Udoh. U sobi me zacudi neki nered koji nije bio više obican u njegovoj kuci. Ali tek kad spazih njegovo potamnjelo lice i njegove oci, upale, izgubljene, strašne! Da nije bolestan? zapitah. On mahnu glavom mjesto odgovora. Ništa ne mogoh razumjeti. Ne znajuci o cemu da razgovaram, pitah što radi gospoda. On malo podiže glavu i zadubi svoj nagli, groznicavi pogled u moje oci. Gospoda? Pa da, gospoda, njegova gospa! Šta radi? On diže malo ruke, u jedan kratak, ocajan gest i slegnu ramenima. Zar on zna? Ništa ne mogaše da iskaže kao da je zaboravio govoriti ili kao da mu se jezik vezao. Nisam imao pojma ni o cemu se radi, ni šta hoce da kaže. Gospodin Esperanto se onda odluci da izvuce iz džepa nekoliko parcadi ispisane artije, ugužvane od citanja. I pruži mi da procitam. Odskocih sa stolice. Je li moguce? Bez sumnje da je moguce, pošto se desilo. Pismo je bilo oproštaj Esperantove žene od njega. Iz mnoštva nevještom rukom pisanih redova sa ortografskim i jezicnim pogreškama i sa mrljama od suza, izbijaše jedna energicna i neoporeciva namjera. Bilo je tu najprije mnogo sjecanja na prve dane njihove ljubavi. Spominjaše kako je znala da nije lijepa, da je ružna, i kako se bojala da je radi toga brzo ne prestane voliti. I onda se radovala kad je vidjela da nije imala pravo u svojim crnim slutnjama, i kako srecno i zadovoljno žive. Pa kad im se rodilo dijete, osjecaše da se njih oboje ne bi mijenjala sa citavim svijetom. I sve je to razorila smrt dragog, malog stvorenja. Sa njim je umrla i njihova sreca i njihova ljubav. Ona je bila dvostruko nesrecna, i radi djetinjeg gubitka, i što gledaše muža neutješnog i kako joj postaje svo više stran, više tud i dalji. Tada se još crnje javljaju stare slutnje. Cinilo joj se da je postala još ružnija Da bar ima malo ljepote, možda bi ponovo njom mogla zadobiti svoga muža. Zatim, pošto je nestalo svake veze izmedu njih, osjecaše se još više kako je daleko od njega i po svome obrazovanju kojega, manjeviše, ni nema. Dakle, nicim ne može da ga opet sebi privuce i zadobije. Nicim ne može da unese u njegov život malo zadovoljstva. Bice mu samo jedan vjeciti teret i breme. Zato odlazi. Odlazi da se nikad više s njim ne sastane, daleko gdje je nece moci naci. I tako dalje. Kad sam završio citanje, vidjeh Gospodina Esperanta kako je podnimio glavu rukama i utonuo u misli. Ostavih diskretno pismo na sto i polako izidoh iz sobe. Gospodin Esperanto se i ne pomace. Cuo sam da je jurio na deset strana, misleci da ce pronaci ženu. Svaki put se vracaše s puta bez uspjeha i još ocajniji. U ocajanju cak pokuša da se objesi, ali ga u tome sprijeciše. Tada ga odvedoše u Stenjevac.