Zadnja sveoka „Letopisa" (knj. 292) donijela je vrlo opširnu ocjenu moje Srpsko-hrvatske Gramatike od g. Radivoja Vrhovca. Ocjena je stvarna, tomeljita i ona mi je dobro došla za svaki slucaj, i pored izvjesnih neprijatnosti, koje imam od nje. Ono, što mi se u toj ocjeni cini neopravdanim, bar s moga gledišta, ja želim ovdje da bliže odredim. I to s toga, što mi se tako dala prilika, da izvjesne „po greške ili bliže prikažem ili drukcije oznacim, dok za druge treba da odgovaram, makar i ne ušle u svakom slucaju mojom krivicom. Želim, da prije svega dam jednu napomenu. Ja sam u pitanju „participa" dijelio mišljenje svih nagaih radnika i u rukopisu gramatike o njima nema ni govora. Izdavac, koji je taj rukopis davao nekom na ocjenu u Lajpcigu ili Berlinu, tražio je naknadno, da radi uniformnosti citave serije i radi opštijeg pregleda imena glagolskih priloga i pridjeva zamijenim imenima participa. Ne smatrajuci, da je to pitanje za one, kojima je knjiga namijenjena od narocita znacaja, ja sam pristao na to. Tragovi tog mog ranijeg teksta jasni su još po negdje. (Sr. str. 73. dieses Adjektiv bjen). Drugo, ako je mnogo što šta zbijeno i nepotpuno, to dolazi otud, što mi je obim knjige od pocetka bio od izdavaca narocito ogranicen i cak uslovno za cetiri tabaka manje odreden, nego je Bernekerova gramatika. Naravno, da se u tom slucaju cesto steže i izostavlja i ono, što bi u svakom drugom slucaju moralo doci. Naznacene pogreške preci cu redom, kako su navedene. Pisanje u danim primjerima mjesto B bolje je nesumnjivo; ja sam ostao pri drugom obicnijem, jer mi je, kad su se rijeci raznijale iz starijeg srpskog, gdje je kao što se zna samo jedan poluglas, bilo potrebno da oznacim samo pretposljednu fazu; da dam bliži neposrsdniji primjer. Tako sam mjesto mm slj — misal dao samo oblik misalj da pokažem, da se krajnje o u misao razvilo iz onog lv ili da je san od sbnb (sljnlj). Rijec brat ima u množini doista oblik srednjeg roda; ne kaže se kao „moji ljudi, moji junaci" i „moji braka", nego „moja braka . Kad se uzme u obzir, da je gramatika pisana za strance, onda je razumljžvo zašto sam to i rekao narocito. Hrpa mj. rpa ne držim pogreškom zbog toga, što se rijec najcešce tako i izgokara. Primjer „koje tužbe Ludoviku prikaza Marija kci svoja" veli referent, da „nije srpskp . Ja držim da jest. On se nalazi u srpskom tekstu, vrlo je cest u prnmjerima jezika iz jednog srpskog kraja, i prema tom je naš. Odakle potjece i kako se održao kod nas, to je druga stvar. Oblici dvomu, tromu nastali su pravilno i postoje u narodu. Otkud da su onda pogrešni? Zašto je „netacna i pogrepša napomena, da se neodrekeni glagolski oblik u obicnom narodnom govoru svršava na t? To je pojava, koju je opazio svaki od nas stotine puta; zar se ne veli: šetat, pisat, nosit, radit, i t. d? Oblik bješe pored sveg imperfektnog izgleda ima po naglasku i znacenju aorisnu funkciju. Futurski oblik (složen!), za koji velim da nije obican, može da glasi: budem doki. Sr. kad budem doci — als ich kommen werde. U naglascima ima iogrešaka, nešto štamparskih, nešto mojih. Nevicni ovom poslu slagari su cesto premetali naglaske (na nozi mj. na nozi; djecaka mj. djecaka; umivaju mj. umivaju i t. d.), negdje izostavljali, negdje zamjenjivali. Ali ipak velik dio inkriminisanih naglasaka nije netacan, i meni je bilo narocito žao, što su mi uslijed drugih pogrešaka mnogi pravi hercegovacki naglasci, koje sam hotimice unosio, ostali krivo shvaceni. U mnogo slucajeva ja sam mimo dosadanja pravila stavljao naglaske svog hercegovackog izgovora, držeci, da kad je hercegovacki dijalekat uzet kao književni za što da se ne pazi i na njegov naglasak. Ja znam, da su i pored odlicnih studija Danicika, Maretika, Kovacevica, Rešetara, Leskina, Šahmatova, Belika, Ivšika i dr. mnoga pitanja akcentologije još neriješena, jer nije za te studije iscrpljen bogati dijalektološki materijal. Naš, hercegovacki naglasak, pun vrlo finih tancina, još je nedovoljno poznat; onima, medu tim, koji su se njim bavili, kao M. Milasu, bivalo je cesto puta suviše jasno, koliko je teško pomocu ovih primljenih znakova fiksirati tacno sve razlike. Meni je ovdje nemoguke, uslijed tehnickih oskudica naše štamparije, izrekati sve inkriminisane primjere, za koje držim, da apsolutno nijesu neispravni. Raspravljanje mnogih od tih pitanja ja sam i inace ostavio kao predmet vec pocete specijalne studije o hercegovackim naglascima, koja ke biti objavljena u „Glasniku Zemaljskog Muzeja." Jedno želim da istaknem. Iz mojih primjera u aoristima i imperativima glagola i u vokativima imenica da se vidjeti, da prevlakuju jaki kratki naglasci i da je to glavna osobina, jedna od najvažnijih karakteristika našeg izgovora. Nominativi množine jednosložnih imenica imaju isto tako narocitu intenzivnost kratkog akcenta (miševi i t. d.). Drugo, velik dio imenica kako ih naglašuje g. Vrhovac i kako se nalaze kod Vuka i Danicika nama je neobican u tom obliku i prestavlja nam samo akcenatske provincijalizme: soko ima padeže sokola, sokolu i t. d., a ne sokola; vladalac a ne vladalac; sužanj a ne sužanj; more a ne more; sedmi, osmi a ne sedmi, osmi; škole a ne škole i mnoge druge. Isto su nam tako strani i mnogi oblici glagola, koje on daje za razliku od mojih: pomoci a ne pomoci; pletemo, grebemo a ne pletemo, grebemo; znadu, dadu, imadu a ne znadu, dadu i sl.; dotaci a ne dotaci i t. d Ima pajzad, primjera, za koje bih ja rekao da su u ocjeni pogrešni kao rebara mj. moga rebara; Stanko za Stanko; smijati se mj. moga smnjati se; nbviji za noviji; mrijeti mj. moga mrijeti i t. d. U nekolika primjera doticni je naglasak stvar shvatanja onog mjssta, (Sr. ostala sam udovica mlada ili mlada; cijelo selo ili cijelo selo i sl.) ili sam ja pazio na logicni akcenat (pr : ni u lakomca mjere, ni u psa kjere.) Ima, osim ovih i drugih stvari (naglašavalje prepozicija ispred rijeci s jakim naglascima, naglasci prijedloga i dr.), koje bi trebalo negato bližo uzeti u obzir. Na to u ovoj prilici i narocito na ovom mjestu ne mo