Aleksa Šantic: Na Starim Ogljištima. Mostar, 1913. Izdanje knjižarnice Trifka Dudica. Str. 32. Cijena 1 K. Zanimljiv fakat prije svega: da smo mi mnogo veci u bolu i slomu nego u uspjesima i sreci. Govor je, naravno, o književnosti. Kosovskom pogibijom inspirisala su se naša pokoljenja kroz stoljeca. Kao jedna crvena i krvava nit ona se provlaci kroz našu citavu literaturu i kroz našu docniju istoriju. Kao svaki narod koji napreduje i koji hoce da napreduje, mi smo optimiste i u katastrofi. Postoji kod nas kult žrtve i osvete. I jedno i drugo porice resignaciju, mlitavo sklapanje ruku pred momentanom jacom silom. I jedno i drugo govori o nadi i o vjeri, tvrdom nepokolebivom, samopouzdanju. Na pocetku devetnaestog vijeka sjetite se divovske borbe Karadordevog Ustanka, povedenog u znaku: „Svaki svoje da pokaje stare". To je Kosovo. In hoc Signo vinces. I od stihova najgenijalnijeg pjesnika kojega je ikad rodila Srpska Nacija, Filipa Višnjica (nepravedno zabacivanog mecu anonimne autore narodnih pjesama, i ako je on jedpni naš pjesnik cija mašta i vizija dostiže jednog Midtona), Kosovo odjekuje u citavoj našoj kasnijoj poeziji, — pomenimo samo pjesnike nacionalizma: Kralja Nikolu, Zmaja, Ðuru Jakšica, Lazu Kostica i Staroga Barda. Istu notu, malo slabiju, jer su njihovi akcenti upereni i na drugu stranu, sretamo i kod naših savremenika, gg. Alekse Šantica i Milana Rakica. Rekosmo: istu notu ali malo slabiju. Vjerovatno zato što oni osjecaju jednu novu i neposredniju opasnost. Stihovi Kosovski stihovi nisu bili nikada kivni, žucni, osvetljivi i krvavi kao stihovi starije generacije. Rijeci g. Milana Rakica: „U teške dane narodnoga sloma, „Kad svetlosti nema na vidiku celom", ne odnose se više na Kosovo. Ostroški Svetac, u stihovima g. Alekse Šantica, gleda sa bolom na druge krajeve. Vec citava rodoljubiva poezija g. Veljka Petrovica ispjevana je u drugom duhu. I radi toga možda nece biti sasvim tacno ono što smo rekli u pocetku: da više znademo slaviti katastrofu nego pobjedu. Možda i suviše osjecamo da ova pobjeda 1912 ima da donese novu, i tek onda da kliknemo. Jer necemo da budemo kao vojska nesrecnog Kralja Vukašina. I ako rat zvanicno još nije završen, više se ne biju bojevi. Bojevi su ovoga puta znacili za nas isto što i pobjede. Za pjesnike, dakle, dovoljno. Zaista, u ovom kratkom vremenu ispjevano je ogromno mnogo stihova koji svi imaju za predmet srpske uspjehe i osvetu Kosova. Alp cudno je da je ta sva poezija ili rdava ili vrlo osrednja. Bila je jedna pojava koja je zanimljivija u politickom nego u književnom pogledu. — jer sa književnošcu nema mnogo veze — a to je neocekivani odjek uspjeha srpskog oružja u hrvatskoj poezijji. Nju je najbolje okarakterisao g. A. G. Matoš, govoreci o stihovima gg. Iva Vojnovica, Tresica Pavicica i ostalih, i stavljajuci iznad njih, bez pribjegavanja evojoj obicajnoj ironiji i traženju paradoksa, srpske skadareke stihove g. Micuna Pavicevica. Iz mnoštva ostalih stihova, mi smo zadržali jedino u sjecanju Oproštaj g. Sima Pandurovica, dobro komponovan; zatim jedan odlican skadarski motiv g. M. Vidakovica; od stvari ispjevanih u narodnom stilu neka mjesta iz stihova pseudonimnog Gurgusovackog Guslara. Narocito, njegov pocetak Boja na Kumanovu. G. Aleksa Šantic se potpunim pravom smatra za maestra naše rodoljubive poezije. Njegova recitacija je nesumnjiva i ucvršcena. I on, i ovoga puta, izlazi pred nas sa zbirkom stihova, inspirisanima osvetom Kosova: „Prizrene stari kapijo rastvori, „Po pragovima sagove razgrni! Skerletom teškim doksote ogrni „Tvoje se carstvo vraca! . . ." Ovi gromki stihovi spadaju medu najbolje koji su ispjevanim ovom svecanom prilikom i ostace, uvjereni smo, nezaboravljeni. Isto tako ostavlja dobar utisak humana i duševna Pjesma sa Vardara. Ditiramb Lovceny u izrecen je majesteticnim stilom i sa mnogo topline. Ali ova zbirka je nejednaka, dovoljno neizradena i radi toga možda nešto malo preuranjena. Oko Vatre, Praznik, Jutro na Kosovu, Pred Bitoljem, a narocito Momcilo (koji ima nekoliko vrlo dobrih strofa i koji je vrlo blizo odlicne pjesme), sve su dobri motivi, ali nepotpuno izraženi. Mi cemo ih vrlo rado ponovo sresti u novom izdanju. Izdajuci svoje Rodoljubive Pjesme, g. Veljko Petrovic, sa nešto malo skromne i simpaticne poze, nazvao je to vršenjem jednog dijela svoje nacionalne dužnosti. I g. Aleksa Šantic, puštajuci u svijet zbirku Na Starim Ognjištima, imao je istu namjeru. Ona uvjek ostaje jedan lijep dokumenat našeg nacionalizma. Meni je bila još više simpaticna, jer sam je primio jednog mrzovoljnog, prokislog jutra. Po svima coškovima ulica izlijepljeno mnoštvo plakata sa zvanicnim naredbama. Svijet se "kupi i cita. Srbi se samo zgledaju . . . A otvarajuci ovu knjigu i citajuci Prve poklike sa Morave, ona mi je donosila onog samopouzdanja i nacionalne vjere, one koja je tako slavno pobijedila na Kumanovu, Vitolju, Prilepu i Skadru. Treba li jedan pjesnik više da želi? Napomena Fusnote su dostupne u pdf formatu.