Ašiklijske doskocice sa gjulpendžera. Skupio ih i izdao P. Mirkovic. Sarajevo 1913. G. Petar Mirkovic, koji je ranije više radio na prikupljanju folklornog gradiva, bio je u zadnje vrijeme gotovo sasvim zacutao. Iza duge pauze javio se nedavno sa jednom madom zbirkom ašiklijskih dijaloga, o kojoj mora da se kaže nekoliko potrebnih rijeci. Prva od saopštenih pjesama je „Ašiklijski elifbah" vrlo zanimljiva stvar. Neki Fejzo softa, jedan dosad nepoznat muslimanski pjesnik iz reda onih, o kojima smo sa G. Kemurom lanjske godine narocito govorili (Serbokroatische Dichtungen bosnischer Moslims aus dem XVII., XVIII. und XIX. Jahrhundert), ucio je svoju draganu arapskoj azbuci. Tumaceci joj pojedina slova on je to cinio nacinom njoj najprijatnijim vezavši uz svako tumacenje po neki, istina vecinom neukusni, komplimenat ili ljubavnu izjavu. Zanimljivi niz tih tumacenja nema ni malo višeg pjesnickog osjecanja;na dva-tri mjesta zaslužuju ipak pažnju izvjesna istocnjacka prestavljanja, izmecu kojih je ovo ponajizrazitije: Mim je slican puloglavcu, a cemu je Fata slicna? U kosi joj sadžmakovi, viš dulova crne oci; tamo dragi kamenovi, i a njih biju plamenovi kuda sižu — sve isprže. Taj Ašikliski elifbah zabilježio je G. P. Mirkovic u Z(enici) još 1892. god. i navodi, da mu je receno, da je pisac bio softa u Travniku, ali davno. Drugi dio zbirke sacinjavaju ašiklijski dijalozi G. Mirkovic ih navodi velik broj, u njima vidi „lijepu narodnu dosjetljivost i umotvor njegov" i bojeci ce, da ih „ne bih (!) zub novoga vremena progutao" objavio ih je narocito. On ce u napomeni obraca pu blici s molbom, da mu pošlje još takvih doskocica, koje se cuju, „kako bi dobili ljepcu i vecu cijelinu (!)" za drugo izdanje. Ja, medu tim, držim, da je šteta, što su ti dijalozi objavljivani i žalim, što je ukus G. Mirkovica toliko malo ne precišcen, nego u opšte razvijen. Jer stvari, koje je on ovdje objavio, to su vulgarizmi polupismenih ili potpuno nepismenih ljudi; razgovori, koji za ljubav vrlo primitivnih rimovanja žrtvuju i logiku i obraz i svake veze i obzire u opšte. To nijesu narodne stvari, narodne umotvorine, ako ih želimo tako nazvati, nego stvari unesene u narod ili samo u jedan dio njegov. Nimalo zgodne da pokazuju narodne stvaralacke osobine one bi prije imale da budu dokumenat niskog ukusa jednog dijela naše vecinom gradske publike, koja se danas najviše oduševljava ciganskim pjesmama onoga tipa: „Idem šorom pa pucam pištoljom" i „Otkud ideš Anice?" Kakvi su sve to razgovori i kako su malo narodni vidi se najbolje iz ovakvih navoda: On: Kako si tanka u pasu, Pregrivo bi te, ko miš kajasu Ona: Vidi ti se na jeviku, kako su ti vubi oštri, i cuskiju bi pregrizo. Ili: Ali si krasna: tanka boka, a stasa visoka u licu smeda okrugli leda, duge kose, debele noge, okrugle dojke, ah mile djevojke! Ili ova ljubavnicka želja: Da bog da se osrabala pa se mojima noktima cešala. Ili: Pred kucom ti bunar voda, po njem pliva santa leda. Ili ova pjesma: On: Moje srce sada place nikad ne znam, dušo, šta ce? Ti si valjda tomu kriva, sahrani me u grob živa. Ona: Milo sunce žarko plane, iza jutra kada svane. Tako isto srce moje — kada vidi lice tvoje. Objavljivanjem tih i takvih „narodnih umotvorina ne koristi se nikome. One nemaju apsolutno nikakve vrijednosti za široku publiku i gotovo nikakve za ljude od nauke. Ako je vrijedilo spasavati od zaborava one strasne i tople sevdalinke iz naših krajeva, „Snijeg pade drumi zapadoše", „Kad Alibeg mladi beg bijaše i drugih, to danas doista ne vrijedi za pjesme „Ide lola, vodi ga patrola" i slicne. Docniji naraštaji ne ce neoumnjivo ništa izgubiti, ako im ne saznaju sadržaja. Mi bi s toga želili, da se G. Mirkovic vrati svom starom, korisnom poslu, u kom je imao prilicno uspjeha. Ðorde Martinovic Milošev: Mazepa, drama u 5 cinova. Cijena K 1.50. Sva prava pridržana. Sarajevo 1913. Štamparija Sarajevoer Tagblata. Tragicno je za pisca, kad on odabiruci i obracujuci stare i vrlo poznate teme, ne kaže o tim temama ništa novo, originalno i svoje, vec tek nešto opce, što se i citaocu cini, da bi i on sam mogao uz nešto rutine reci, pa cak možda i više. Kraj takog rasucivanja izlazi novo obradivanje stare teme nepotrebno i izlišno, a negativan sud je u tom slucaju o „tom istom samo malo drukcijem (da ne kažemo gorem) neizbježan i logican. Nema sumnje, da se u citaoca kod svakog takog pokušaja podražuje radoznalost, ali i razocaranje je vrlo neugodna stvar za njega u slucaju neuspjeha. Specijalni slucaj gosp. Martinovica s njegovim „Mazepom uvjerava nas u praksi o tacnosti takog generalisanja u teoriji i sve to rasucivanje bice van sumnje kad se iznesu razlozi neuspjeha te nove knjige, kojom se nije naša književnost obogatila. Gosp. Martinovic pokušao nam je dati u dramskom obliku „Mazepu", licnost i istorijom tacno osvijetljenu i obradenu u evropskim literarnim djelima po pjesnickoj eliti, a koja u tradicijama Ukrajinaca zauzima mjesto junaka naših narodnih pjesama; ko ne zna za junaka, koji je bio u prvom pocetku ljubimac i paž na poljskom dvoru, a poslije mu je bila sudbina radi jedne ljubavne afere vezana hatu uz rep i na kraju krajeva svršila se sa udesom avanturistickog kralja Karla XII. kod Poltave. Zato je i bio fatalan taj izbor po samog autora, jer reci nešto novo o onome, o cemu su rekli svoje Bajron, Puškin, Volter, Slovacki i htjeti crtati milje jednog doba, koje je našlo svog genijalnog ilus;,"tratora u jednom Sijenkijevicu, zaista je težak zadatak; tu nije dovoljna samo promjena forme koja je, da odmah kažemo, na kraju krajeva vrlo sporna, vec je zato potrebno i savjesno i svestrano proucavanje, traženje novih karakteristika, novih motiva konfliktima, po cemu bi citavo djelo dobilo originalnu osnovu; invencija i fantazija u takvim robotama igraju bez sumnje odsudnu i vidnu ulogu; mecutim djelo gosp. Martinovica trpi s te strane ponajviše, jer kraj takog fatalnog izbora grade, tehnicki slaba obrada otkriva površnost studija i nedovoljno poznavanje predmeta, sredii