Jan Rokyta: Balfcanske zpevy. V Praze 1913. Uspjesi saveznika u balkanskom ratu shvaceni su gotovo u svemu slovenskom svijetu kao opšti slovenski uspjesi. Oduševljenje, koje je ponijelo Srbe i Hrvate i izazvalo citav jedav niz pjesama u slavu tih pobjeda, bilo je vrlo veliko i u ostalih Slovena. Jedan neposredan dokaz za to daje zbirka stkhova G. A. Cernija (Jana Rokite), urednika dobro pozaatog i lijepo uredivanog lista Slovansky Pfehled, ciji smo naslov gori ispisali. Njegovom dozvolom mi cemo prevesti jedan dio tih pjesama u našem listu da ih srpska publika pozna iz bliže. Pjesme su pisane pod neposrednim utiscima i pune su iskrenog divljenja i bratskog saosjecanja. Zanimljivo je, da su dvije pjesme iz ove zbirke zaplijenjene: „Probudena snaga" i „Majci Jugoslaviji." Zbirka je posvecena hrvatskom pjesniku G. Josipu Milakovicu. Vrelo „Mudrosti ili pravila za život. Izvod iz djela Valtazara Gracijana od don Vicencija Huana de Lastanosa sa španjolskog originala vjerno i brižljivo preveo: Artur Šopenhauer. Srpski prevod od Dragutina Nježica. Za štampu priredio i izdao: Dr. Živko Nježic. Cijena 3 krune. Medu stvarima koje su ostale iza pokojnog Dragutina Nježica, našao se svaj prevod djela velikog španskog filozofa Valtazara Gracijana. Brat pokojnog Dragutina gosp. dr. Nježic sredio je ovaj prevod za štampu u sporazumu sa gosp. drom Vladimirom Corovicem i s njime i poslije njega ispravio je jezik u prevodu. Djelo nosi u španjolskom originalu ime: Oraculo manual u arte de prudencia, a u njemackom prevodu: Balthasar Gracians Hand Orakel und Kunst der Weltklugheit. Pok. prevodilac ostavio je neprevedenu rijec Orakel, a g. dr. Corovic preveo je tu rijec sa: Proricanje. Izdavacu se svidio prevod g. Ivana V. Popovica, pa je po ljegovom odobrenju i nazvao djelo: „Vrelo mudrosti", i dodao mu još podnaziv: „Pravila za život Navešcemo ovdje nekoliko misli iz Vrela Mudrosti: 280. Ima citavih naroda koji su skloni zlu. Kod jednog se treba bojati izdaje, kod drugog nestalnosti, a kod treceg prevare. 281. I samim Vladarima potrebni su ljudi književnici i boje se njihovog pera više nego ružna žena slikara. 282. Veliki talenti gube dodirom svoj sjaj, jer je lakše opaviti koru na površini nego velicinu duševnog sadržaja. 184. Ko je u sitnicama svojeglav, ne daje od sebe znake velicine. 181. Smotrenost nije ni kod cega tako potrebna kao kod istine, jer je istina bilo srca. Jednako je teško istinu kazati kao i umjeti precutati je. Jednom jedinom lažju gubi se sav glas neporocnosti. Svaku istinu ne možemo kazati: jednu ne zbog nas samih, a drugo ne, vbog nekog drugog. 152. Mjesec sija samo dotle dokle je sam medu zvijezdama; pokaže li se sunce, on gubi svjetlost ili postaje nevidljiv. Za to se ne pridružuj nikad onom koji ce te zasjeniti vec onom kraj koga ceš se istaknuti. Samo tako bilo je moguce mudroj fabuli da, vbog ružnoce i loše odjece svojih pratilaca, bude lijepa i da sija pred Marcijalom. Naš najveci junak. Lijepi i s mnogo topline i visokog patriotizma pisani clanak G. Milana Pribicevica Naš najveci junak (Srpski Seljak), koji je ranije izlazio u Srp. Knjiž. Glasniku i tamo bio narocito zapažen preštampanje sad latinicom u Rijeci u ivdanju knjižare G. Trbojevica. Ova umna pohvala srpskog seljaka, koji nas je sve toliko zadivio, treba da bude ne procitana, nego usisana od svih onih, kojima sudbina ne dado da vide te divne radnike na djelu. Lazarevo Vaskresenje. Matica Srpska u Dubrovniku štampalaje Lazarevo Vaskresenje g. Ive Vojnovica „cetiri glave jedne proste istorije, koja zacudno svršava pjesmom." Mi cemo u narednim brojevima donijeti opširniji prikza ovog zanimljivog djela. Pavao M. Rakoš: U slobodnim casovima. Zagreb 1913. U velicanstvenom hramu umjetnosti „prinesoše žrtve i David i Dante, Šekspir i Gete, Šiler i Hajne, Zmaj i Preradovio, božanstveni Mickijevic, ljupki Puškin i drugi." G. Rakoš izgubivši svako osjecanje mjere i svako osjecanje smijetnoga nastavlja iza tih imena sa ozbiljnom minom: „U tom hramu željan sam i sam da prinesem svoju žrtvu na opci oltar." Izgleda, medu tim, da je viša žrtva u tom, što je knjigu štampao o svom trošku. Nova knjiga Maksima Gorkog, Poznato jo da Maksim Gorki živi sedam golina na ostrvu Kapri, u vili Beringovoj, a od dvije godine u jednoj manjoj vili na putu koji vodi u Marinu Pikolu; ovu je vilu pjesnik sagradio u ruskom stilu sasvim prema svojim potrebama. Kad se u martu ove godine raznijela vijest da Gorki misli radi amnestije, koju mu je car dao zbog proslave tristagodišnjice Romanova, vratiti se u Rusiju, protestvovao je pjesnik u jednom pismu na talijanske novine, u kome je kazao Italiji i Italijanima mnogo laskavosti. On se na Kapriu vida sa vrlo malo ljudi, najvigae Rusa, koji posjecuju svog slavnog zemljaka, i još se vida sa italijanskim dramaturgom Robertom Brakom, s kojim je sklopio usko prijateljstvo. Kad Gorki nije na radu, onda se zanima sadašnjošcu i prošlošcu Italije, njenim jezikom i njenim pjesnicima. On drži mali camac u kome se u sve lijepe dane izvozi na more, i kad se nešto osobito dogada u Napulju ili Kastelamaru, kao narodna svecanost ili prvo stupanje kakve lade u more, on mora biti prisutan. Svaki dan provodi on sate na terasi svoje vile da posmatra more u svima njegovim igrama. Pošto je na ovaj nacin izvanredno poznao Kapri, riješio se da napiše jednu knjigu o partenopejskom ostrvu. To ce biti tribut zahvalnosti Italiji za uživano gostoprimstvo. Gorki pak dopušta iskreno da opisuje onaj Kapri koji ne zna za elegantan svijet i koji ništa zajednicko nema sa Kapriom luksuznih hotela i pompoznih vila gdje se zadržavaju knezovi od krvi i amerikanski milijarderi. Njegov Kapri je karakteristicio, simpaticno ostrvo siromašiih zemljoradnika, kojp se posvecuju ribarstvu i kulturi repa, žena sa toplim, plavim tenom i sjajnim i ipak tako dubokim ocima, sa kojima se malo Rusa vrlo dobro slažu, koji svoje bavljenje cijene, jer oni hoce da