Citule. A. G. Matoš. Pod kraj prošle godine umro je u Zagrebu hrvatski književnik, esejista, feljtonista i pisac noveleta — Matoš. Bio je tip literarnog boema, Jedan od onih, koji su i gonjeni zlom sudbinom i razocarani i ogorceni irilikama, trvenjima i borbom u Hrvatskoj tražili otadžbinu van — Hrvatske... G. Brandes sigurno bi ga svrstao u red literataemigranata, a Matoš je zaista bio jedna vrsta prognanika i po plahosti i strasti svog temperamenta on je bio kao stvoren da bude živi protest protiv nekulturnosti, mizernih politickih prilika i društvene rastrovanosti u Hrvatskoj i zato nije bilo cudo, što je bio i suviše lican, a pri tom i nedošljedan i nesrecen. Neko ga je dobro nazvao „protestom boemske Hrvatske, koja lutajuci svijetom traži — novu Hrvatsku!" On je još kao dak bio buntovna duha, a kao vojnik radi svoje cudi dopao je tamnice, otkud je prebjegao u Srbiju, a otud otišao u Pariz. Tim i tako pocinje njegov boemski život, po kome on postaje prvi književnik po profesiji u Hrvata. Za vrijeme svog života napisao je veliki broj eseja, kritika, feljtona i novela, od kojih je samo jedan dio štampan u pet knjiga: „Iverja, Novog Iverja, Umornih prica, Vidika i Puteva i Pecalbe". Politicki pogled njegov kretao se u krugu ideja Ante Starcevica i on je njima ostao do smrti vjeran. Za karakteristiku njegovu isticemo, da je Srbiju nazivao drugom domovinom, a niko nije žucnije znao od njega napasti Srbiju i Srbe i u tom je tjerao do najtjesnogrudnijem ekskluzivizma, pa ipak procitajte poslije svega toga nekrolog Janku Veselinovicu ili Siestu i plaho cete se iznenaditi... No to je sve Matoš, pravi Matoš, sav lican kao i njegovo djelo i njegov stil i njegov život, covjek momenta i jedan nemiran duh, kojji je neposredno i spontano reagirao na sve... Dr. Tadija Smiciklas. U Zagrebu je umro predsjednik Jugoslovenske Akademije Tadija Smiciklas, bivši universitetski profesor zagrebackog sveucilišta i negdašnji predsjednik Matice Hrvatske. Svoj rod zadužio je svojim historiografokim radom, koji mu je ime proslavio i van granica otadžbine. Njegov rad pocinje na literarnom polju, a tek poslije prelazi on na strogo naucno polje. Od znatnijih njegovih djela spominjemo karakteristicnu raspravu o V. Babukicu i znacenju njegovog djela za duhovni pokret u HrvatskoCj, zatim „Život i djela Franje Rackog", „Misli i djela biskupa Štrosmajera" i „Život i djela Pvana Sakcinskog", a narocito njegovo monumentalno djelo, „Povijest Hrvatske", koja je prvo sistematsko djelo te vrste u Hrvata. Kao cak njemackog historiografa Rankea bio je ucenik stare germanske škole, pa je i to djelo pisano po metodima njezinim, a moralni uspjeh tog djela kao i citavog Smiciklasovog historijskog rada ogleda se u onom uticaju, koga je vršio na citavu jednu generaciju u Hrvatskoj, dajuci joj državopravni i historijski pravac u njezinoj politickoj akciji. Kraj svih tih zasluga postao je još svojim zavještanjem i dobrotvor Akademije. G.