C i k a G i g a. Smilje i Kovilje, d e c i j e i mladicske pesme. Cena 70 pot. Ruma. Štamparija Ðorda Petrovica 1907. U predgovoru, koji je po gdjegdje dosta plitak i naivan (na pr. „Inteligencija duše i srca to je sve. Bez nje bi bili Arnauti i bašibozuci" ili „djecija književnost daje pravac školi....") ne kaže nam pisac je li te pjesme on napisao još kao dijete i „mladic", te ih je sad skupio i štampa, ili ih je napisao sad u „cikinskom dobu za djecu i „mladice“. To se cak ni iz pjesama ne da tacno razaznati, jer ima ljudi zrelih, koji i kao „cike" pišu onako kako bi pisala djeca, a ove su pjesme vecinom baš take, i ja donekle sumnjam u uvjerenje pišcevo, „da ih je vecina štampana u Nevenu," jer poznajuci ukus pokojnog Zmaja, uvjeren sam da ih ne bi donio u svom onako uzorno uredivanom listu. Za djecu pisati, a osobito pjesme, velika je vještina. Tu prije svega mora biti covjek iun bogodana duha i dara, da uopce napiše i izbaci iz sebe onu iskru, što se zove pjesmom u pravom smislu, jer ni nalik nije sve ono pjesma, što je u stihovima napisano. Za tim mora tu biti duboke analiticke studije i poznavanja duše djetinje, da se nade zgodan nacnn i sredstvo, da se na dušu djetinju utice i promišljena vještina, spustiti se svojim bogodanim duhom u niski nivo filozofije, predstava i pojmova nerazvijene duše djetinje, pa racunajuci uvijek na nerazvijenu intelektualiost djetinju birati obazrivo nacin, da se toj nerazvijenoj duši pricijepi nešto bolje, da sraste sa njome, a taj proces i rad mora biti ne nasilan, avtoritetski, nego zanimljiv i primamljnv, da mu se dijete svom ljubavlju i voljom preda, pa da ga smatra za svoju zabavu i užnvanje, a ne za suhoparno ucenje. Nedostižan je u svima tim pogodbama bio baš Zmaj, i pjesnik daroviti, i ljubitelj djece i poznavalac duše djecije, u ciju je studiju i analizu on trošio mnogo svoga i vremena i duha. Za to i jesu njegove, baš djecje pjesme, remek-djelo sviju literatura. Cika Giga je pak stihotvorac u pravom smislu rijeci, i njegove pjesme nijesu po sadržaju pjssme, vec stihotvorstva, na mnogo mjesta— mora mu se priznati — i dobro uspjela stihotvorstva, jer su mu stihovi mahom glatki i tecni. Ali sadržaj, sadržaj! Nigdje pravog pjesnickog duha, nigdje prave iskre, koja pali, ni oduševljena zanosa, koji treba i nehotice i citaca da zavede i uznese. Covjek kad cita ove pjesme pma osjecaj kao kad gazi po nepreglednoj, plitkoj i mlakoj bari. Ovaj nedostatak pravog pjesnickog duha ne može naknaditi i zamijeniti obilje glatkih stihova, u kojima se u avtoritativnom tonu opominju i poucavaju djeca u lijepim principima morala i vjerskog i društvenog i narodno-srpskog oduševljenja. No baš taj dogmatican ton suhoparan je. Priroda je duha djetinjeg takva, da ne mari mnogo misliti, apstraktno misliti, za to nije ni malo pedagoški reci djetetu prosto nemoj ovo, ovo ne valja, ovako treba da radiš, i t. d. Dijete se bolje upucuje i zadobija kad mu se ili živim ili fingiranim primjerima svrati duša u kolosijek rodenog ubjedenja do stalnog zakljucka, do koga ga hocemo dovesti. Tako je i s narodom citavim, jer mu je duša nerazvijena, kao što je slicna nejakoj djetinjoj duši. Za to je i naš Spasitelj u svojim poukama izbjegavao pomno avtoritativan, dogmatican ton, jer je nezanimljiv, jer ne zadobija i ne ubjeduje, nego je svu svoju uzvišenu nauku iznio u primjerima i slikama, punim života i radnje iz svagdanice. I to je zadobijalo, to se lako slušalo i — pamtilo. Pisac ovih pjesama pada neprestano u tu istu pogrješku, jer ne poznaje duše djetinje; on prosto predikuje djeci u pjesmicama: „Budi iskren", Cestit treba biti , „Ne smije se lagati", „Budi vrijedan“, „Štedljiv budi , „Ne smije se psovati", „Ne smije se krasti", »Ne obecavaj«, „Ne valja tužakati", „Ne hvali se", „Ne trpaj se", „Celici se", „Srcan budi" „Ne smije se varati“ i t. d. Koje ce dijete, pitam ja, zapamtiti i s ubjedenjem primiti apstraktna rezonovanja, za što ovakav treba ili ne treba da bude, kad ga pisac nije ubijedio živim primjerom iz svagdanjeg života, za što ne treba da takav bude ili treba takav da bude? Pa kad uz to još spomenem, da je pisac cesto puta zaboravio da te svoje predike drži djeci, a mi u njima citamo n. pr. „Ti što radiš, sve neka je“, O s n o v a n o n a m o r a l u. (!) (str. 41.) ili na str. 54. ,,Za istinu pravu, Založicu glavu, T o j e p r i n c i p m o j (!) i t. d., onda je jasno, da pisac ne može imati kod djece željena uspjeha. Osim toga ima tu i besmislica u pravom smislu rnjeci. Takva je n. pr. cijela pjesma Pera-Nera, na završetak pjesme „Kakav-takav“ (Kakva pjesma, opake i note); Za djecu su najgore piškote. A kao za što da su za djecu najgore piškote? Ta to je baš laka djecija hrana, koju i ljekari preporucuju! Pjesma ,,Bura i oluja“ na str. 67. pocinje ovako: „Bura i oluja; (Nisu mirne stvari (!); Mislio bi, za nji niko i ne mari! To je upravo kao kad bih kazao šucum dacum, t. j. hajde da se nešto kaže. Tako isto nemaju na mnogo mjesta pjesnicki tropi nikakva ukusa, a neki su baš besmisleni, n. pr. na str. 72. „Nit' mušica (!) vojsku predvoditi, nit na vrbi šampanjer (!) roditi, a na str. 71. pjesnik kaže za slavuja: ,,.U gustši se on zavuce; U cemane svoje tuce (!) Kakav bn to bio umilan top, da ko udara po svojoj violini i koga bi taj ton podsjetio na slavujevu pjesmu ? Osim toga svega moram zamjeriti cika Gigi, što nije proucio ni malo naš lijepi jezik; njegov je jezik prosto nepismen, a ko hoce djecu da uci, mora u prvom redu i nehotice ih bar u štampanoj pouci uciti pravilnim oblicima i ortografiji; kad dijete vidi nepravilne i skroz pogrešne oblike, od kojih kipti svaka strana, ono ce ih i primiti, te kvariti i ono što je dobro vec naucilo. Na pošljetku opažam još jednu pogrješku ili bolje reci nedostatak u pisca: ne nalazim u njega potrebitoga humora, a za djecu je on pravi zacin. Neke pjesmice, u kojima humor kresne, znatno se odvajaju vrednošcu od ostalih ovih moralisanja u stihovima. I još nešto. Neke od ovih pjesama nijesu djecije, nego za odras