Iz „Promatranja samoga sebe". II. 1. Reci sebi u jutru: danas cu se sresti s nepromišljenim, nezahvalnim, bezobraznim, varljivim, zavidnim, samoljubivim covjekom. I sve su ove pogrješke pošljedice njihova neznanja, što se tice pravednoga i nepravednoga. Ali ja sam jasno uvidio da dobro samo po sebi nije lijepo, kao što nije ni zlo ružno; da je covjek, koji protiv mene griješi, meni srodan, ne što bismo mi bili iste krvi i istoga porijekla, nego što jednako udjela imamo u božanskom odredenju. Meni niko ne može nanijeti štete, jer se ne dam zavesti na zlo. Isto se tako ne mogu ljutiti na onoga ili ga mrziti, koji mi je srodan; jer mi smo stvoreni za zajednicko djelovanje kao noge, ruke, vede, kao donja i gornja celjust. S toga je neprijateljstvo medu ljudima protiv prirode — a zlovolju i odurnost u sebi osjecati, i to je neprijateljstvo. II. 8. Nikad još nije niko postao nesrecan zbog toga, što se nije brinuo za ono što se dogada u duši drugoga; ali oni, koji pažljivo ne prate pokrete svoje duše, moraju pasti u nesrecu. II. 10. Teofrast pravo kaže u jednoj komparaciji zlocina — u koliko se uopce to po obicnim pojmovima zla može govoriti — da su prestupi zbog strasti teži nego oni zbog srdžbe. U istinu, srdit se udaljuje s izvjesnim neslaganjem i s potajnom dosadom od razuma; ali onaj, koji griješi iz strasti, savladan požudom, pokazuje u pogrjepšama tako reci više neumjerenost i žensku slabost. S toga je prava rijec i dostojna filozofije, da je griješenje iz zle poklapnosti kažnjivije nego griješenje iz neslaganja. Stalno je to, da srdit mnogo više predstavlja covjeka, kojemu je ucinjena nepravda i koji je bolom u srdžbu zaveden; drugi na protiv naklonjen je na nepravdu sam sobom, nastojeci udovoljiti svoje strasti. II. 17. Trajanje je covjekova života trenut, njegovo bice — stalna struja, osjecanje — mutno prividanje, tijelo — propadljiva masa, sudbina — zagonetka, slava — nešto neodreceno. Ukratko, sve je, što se tice tijela kao brza rijeka, a što se tice duše, kao snovi i dim; život je rat, stanica onih koji putuju, a glas i slava, to su zaborav. — Šta da nas onda sigurno vodi? Samo jedno, filozofija. A filozof biti znaci geniusa u sebi od svake sramote i štete ocuvati, pobjedivati nasladu i bol, ništa ne ostaviti slucaju, nikad se ne prihvatiti laži i pretvaranja, ne trebati tude pomoci i popuštanja, sve eventualnosti i sudbice uzimati da odatle dolaze, odakle i mi i napošljetku smrt ocekivati mirno i ništa drugo u njoj ne gledati do razrješenje praelemenata, od kojih se svako bice sastoji. A ako za te elemente uz to nema ništa strašno, da svaki od njih uvijek prelazi u drugi, zašto bi onda trebalo na razrješenje svih stvari gledati s bolom? Ta to je po prirodi, a što se slaže s prirodom nije zlo. III. 10. Odbaci sve ostalo i samo se drži ono nekoliko stvari. Promisli medu ostalim i to, da mi samo živimo u vremenu sadašnjosti, koja je neznatan trenutak; ostalo je vrijeme ili preživljeno ili nestalno. Dakle, naš je život nešto beznacajno, beznacajan je i ovaj naš zemaljski kut, gdje živimo, beznacajna dakle i slava iza nas, pa i najduža: ona se presaduje samo redom ljudi-djece, koji umiru i ne poznaju ni sebe, a kamo li da bi poznavali koga drugoga, koji je mnogo prije njih živio i umro. III. 16. Tijelo, duša, razum — tijelu pripadaju osjecaji, duši težnje, razumu razlozi. Moc da razlikuje predmete ima i stoka. Požudama mogu biti pobuceni mehanicki i divlje životinje i izrodi jedan Falaris i jedan Nero. A razumom se dati voditi onome, što situacija traži, to cine i oni koji nijecu božanstvo i izdaju domovinu i oni koji zatvoreni u svoje klijeti vrše sramotna djela. Ako je dakle prema recenome sve ovo zajednicko svima, onda za dobroga kao osobito ostaje samo to, da on ima u svemu; što mu izgleda kao dužnost, razum kao vocu; da sve, što mu se povezanošcu uzroka dogodi, sreta s ljubavlju, da onog genija, koji u njemu caruje, ne odalja i ne uznemiri zbrkom fantazija, nego ga održi vsdra i odana bogu; da najpošlje nikad ne govori i ne cini što bi istinu i pravdu vrijedalo. Pa kad bi i cio svijet posumnjao u njegov prosti, moralni i vedri život, ni onda ee ne ce srditi na koga niti ustupiti od svoje staze, što vodi onome cilju, kod koga se mirno, cisto i spremno, s dragovoljiom odanošcu stiže u svoje odredenje. IV. 42. Nije zlo za bica da pretrpe promjenu kao što nema aa njih ni dobra u tome da u toj promjeni egzistiraju. IV. 51. Hajde uvijek najggracim putem. Najkraci je put najprirodniji, t. j. u svakom zboru i u svakom radu ici za zdravim razumom. Taka odluka oslobodava te od stotinu briga i borba, od svakoga pretvaranja i taštine. V. 7. Molitva Atinjana: „Daj skoro kiše, dobri Zevse, kiše poljanama i lukama atinskim! Ili se uopce ne treba moliti, ili to treba samo ovako ciniti. (Aurelije misli: ovako opcenito i plemenito). V. 11. Za što upotrebljujem sad svoj duh? Tako se trebaš uvijek sam pitati i onda dalje ispitivati: šta se dogada sada u djelicima moga bica, za koje kažemo, da upravlja, i kakvu ja dakle imam dušu u ovom trenutku. Možda dušu djeteta ili mlada covjeka ili žene? Ili možda tirana ili kakve teretne životinje ili zvijeri. V. 14. Razum i znanje da se razumno živi jesu sile, koje su dovoljne za se i za svoje ucinke. One idu iz svoga principa i teže pravim putem cilju pred sobom. S toga se i zovu njima shodne radnje pravima, jer nas upucuju na upravnom putu. V. 13. Ja se sastojim iz obrazovne sile i materijalnog supstrata (duh i tijelo). Nijedno od ovoga ne može se uništiti, kao što nije ni postalo iz nicega. Svaki dakle dio moga bica promijenice se i prijeci u kakav drugi dio vasione, a ovaj opet u drugi, i tako u beskonacnost. Tom sam promjenom postao i ja i moji roditelji i tako natrag do beskonacnosti. V. 17. Zahtijevati nemoguce stvari ludo je; a nemoguce je, da opaki što drugo rade nego opako. V. 18. Ne može se covjeku ništa dogoditi, što on po svojoj prirodi ne bi mogao i podnijeti. Jer drugome se dogodi ista nesreca, pa on ostane mi