U ovo pola stotiie imam od svake ruke, tijeh Ðurdevskih uranaka. U glavnom svi su na jednu, samo svaki daje po kakvu epizodu, kojih se covjek sjeca vrlo rado. Omladinski su najrjecitiji, a cacki narocito. Još se ne može varoški svijet rastaviti od „majalesa", a Biograd ponajteže. Ne ide tome narodu da se pomiri sa tijem seljackim Ðurdem. Ko je slabijeh ioga, pa još sa pomalo kostobolje, zaviri u najbliže zelenilo, ma i od dva tri trna; pa i ne grabi da kopa zori oci, vec je zadovoljan i da sunce odskoci. Malo sigurniji grabi dalje u kakav jaci lug, a orna mladež ne žali pješiti vec od pola noci, da se hvata visova i dubrava, tek da se ponese, kako je kadra raniti, te zori u brke zagledati sa visina, koje nijesu za obicne purgere. Kako bijah svjestan nekada te kidrgati, kad sam mlazeve Ðurdeve zore na vrhu Avale hvatao iza visokog Miroce i surijeh Karpata. Ta ne bješe mu ni šale: dospijevati iz Biograda vec prije prvoga pramena zorina, na Avalu, koja se istegla iz zemlje u prve oblake. Ja, bijasmo gordi, tako junacni i cili, a kako li tek da se ponosim ovoga uranka na visini triput tolikoj: na visini gdje sž oblaci biju, gdje orlovi svoja gnijezda viju ! Ko je bio na Plitvickijem jezerima, vidio je na koje je vpsipe priroda popela onu ljepotu. Još za polovinu toga je ova, an koju poranih ovoga Ðurceva. Kad je cestiti care Lazo, iza dorucka u svojoj Ravanici, potegdio preko malog i vedikog Topolovca ka svome kovanluku (pcelinjaku) da li je mogao misliti, da ce kroz to stijenje nekada pištati željeznicka mašina i verati se kroz litice kao guja. Kroz litice željeznica pišti, na tocak joj ljuta guja šišti! E, da mu se sad nešto probuditi, te stati pred porušene gospodshge kapije i zdrobljene zidine svoje mile zadužbine, da li bi poznao i nju i oko nje! A zar mu je malo, od njegova zadnjeg vecernja pa do danas, skrhalo se puno cuda svakojakih i zla svake ruke! Neka ga, neka spava. I bolje je, ako ni za koga drugoga, oio za igumana i ostalu bratiju, jer bi im, znaju, pobožni care, zanovijetao te za ovo, te za ono, pa bi ih cak gonio da sve okrece i ograde. A kakav je cudnjak, zavirio bi im u svaku izbu pa i u oltar, te bi zapredao po starinsku, cemu mu novo vrijeme nije nikako kabil. Našao bi starac štošta, cemu bi se i varadovao, ako ne bi u svaku sitnicu zagledao i za svašta raspitivao. Znadem posigurno, da mu se nebi, i kao krunisanoj glavi, moglo, da zakasni na voz, koga službeni Spiridonovic na minute krece i zaustavlja, sem ako bi ovome vraška momcadija zacepila kakvijem kucinama vjernu trumbetu. Da, imao bi care cime i da se razgadi, ali sam siguran, da bi mu Obilicu, ako bi se našao u sviti, najviše cantrao i guncao. Pa ne bi bilo nikakvo cudo. Mlado, silno, a naucilo da pocera dorina uzbrdo kano i nizbrdo; te mu mucna razbora o pravilu i propisu zašto ovako, a ne onako. Kao da ga gdedam kako neprestano gura Spiridonovica, da trpa što više ugljena i da gonI brže, i ako mašina stenje i brekce da joj se utroba trese. Velim to sa predpostavkom, da se Miloš nije vozao po švajcarskijem brdima, jer, ako jeste (kao covjek sa dosta troška) ne bi zahtijevao i ono, što je nemoguce, znajuci da se i tamo po Jevropama uzbrdo mucno gura a nizbrdo samo kotrlja, da se i tamo umiju trumbete zacepiti i mašine nabrektati. Poceo sam o Ðurdevu uranku, a vec prije pravog pocetka, baca me mašta vijekove nazad. Ne mogu to izbjeci, kad sam na komadu zemlje, iz koga svaki kamen ima puno kazivati, kad bi samo mogao. Da hoce reci ono iz onih svijetlih, srecnih dana, što knjige ne pribilježiše. Muce mukom! Ravanica place, cujem je, pa mi se šnjome i ne razgovara. Sama kazuje razgovjetnije, no što bi ja ikad mogao. Jedino bi joj mogao poželjeti, da je dublje u lugu i, Bože mi prosti, da nema kaludera. Da sa svetijem carem ne pobjegoše tada u novu Ravanicu, danas bi, cini mi se, sam omrkao a ne osvanuo. Ah, kako je morala biti lijepa i velicanstvena, a kako bi i danas mogla biti umivena i divno nagizdana, baš, baš pored starih ruševina, koje treba tu da podsjecaju na teške srbinove muke i iskušenja. Poranio sam, dobro sam poranio, a i inace sam sa malo spavanja zadovoljan, kao da sam pobornik Edisonove teorije o spavanju. Pohitao sam, kao da imam prtiti Bog zna kuda i koliko. Bliža mi je planina, no cika Jaši poštaru, koji hvata maju na vrh Terazija pred hotel Parizom, sedeci u papucama i dubokome tunus fesu na klupi i izgledajuci zoru cak iza batal camije. Vjerni me drugar i ovoga puta pretekao, te okupio izvijati, misliš, sve ce mu žice ciknuti. Malo sam se ljutnuo na njega, što me bar ovoga puta ne propušti predase. Pomislice pak, da je ljubav siln i da joj se ne daje tako šale dževapa, oprostio sam mu, ako je vjerovati, da slavuj pjesmom osvaja draganu, za mojijem drugarom mora ih nekoliko srljati kao coravo i omacijano. Nije mu se ni cuditi da toliko zapinje i udešava, jer se pojavilo nekijeh takmaca, koje valja suzbiti, da se ne ostane na cjedilu. Sa sijedoga vrha kukavica kuka, valjda vec od pola noci. Hita joj se, te zato kuka i dobar komad noci. Odreceno joj da otkuka, a rok kratak, od Blagovijesti do Vidovdana, pa valja pohitati. Kažu, da je care Lazo na Blagovijesti izdao onaj poklic: „Ko ne doce na boj na Kosovo", toga je dana ona prokukala (dotle je bila pjevacica1) predvidjevši propast, te kukala i kukala, dok nije i iskukala, pa tada umukla. Podoh, da odmah otvorim prozor i da se, po obicaju javim drugaru, ali se sjetih, da ss ne valja, da te Ðurdeveki zrak zapljusne neumivena. Na brzu ruku ispljuskam se vodom, u kojoj je prenocio selen i još neke trave, te se tek tada odazvah drugaru tanko glasovito, od cega bi jaranice prije bježale no prislušnule. Družina, sa kojom sam ugovorio uranak, ne pojavljuje se, te, sa komadicem slanine, kriškom pogace. 2—3 struka luka i bocicom pelenace, u džepu (sve se to nosi zdravlja radi), turistickijem štapom u ruci i dogledom o ramenu, dohvatim se šume. Vec nakon kratka vremena pristigoše me preccom, zadihani a i posramljeni, da je starac tacniji i ciliji od sviju t