U mojoj neštampanoj zbirci „Srpski nar. obicaji sa sela“ zabilježio sam, po pripovijedanju moga duhovnog oca, blaženo-pocivšeg jeromonaha Gerasima Kocica ovo: Svi su ga zvali „žensko", no pravo rekavši to mu ime nije prilicilo, pogledavši njegov stas i uzrast. Bio je pravi planinski covjek, a i žena mu je bila prava slika i prilika. Oboje su, štono vele, mogli s neba tarane dohvatiti. — Voljeli su se, Bogo moj miljeni, da je bilo za pricu. Al’ sve u tajnosti, jer je u nas sve dok nas nije Švabo usrecio(?), bila sramota, da covjek svoju ženu javno voli, i pred celjadima izjavljuje ljubav i volenje ma na koji nacin bilo. — Po onoj srpskoj: „Zaklela se zemlja raju, da se sve tajne znaju.“ Ele, dušo si medena, puce glas i ode od usta do usta, da Ðurica odležava babinje sa svojom ženom Simeunom. — Strina mu Joka otkri tu tajnu.... Ovakih slucajeva bivalo je — rece otac Gerasim više u jugozapadnim selima kotara banjaluckog, a i u nekim selima oko Varcar Vakufa i Kljuca, no sve se krilo, kao zmija noge....