Moderno roblje, roman iz života bosanskih Srba. Napisao Boško Petrovic. U Novom Sadu, 1908. Ovaj naziv moderno roblje, koji je upotrebio Lav Tolstoj za ruske fabricks radnike, izgleda, da u kulturnom svijetu nema nigdje tako zgodne aplikacije, kao za naše ljude, narocito za našeg seljaka. Bespravan, prezren od svakog i ostavljen, ne svikao da cuje ni prijateljskog pozdrava, ni lijepe rijeci; osucen da svojim znojem hrani i sebe i svoju djecu i age i desetare i onaj silni cinovnicki aparat, da se vjecno pati pod oštrim ledom i teškim suncem, radeci citava vijeka pored drugih i za druge, vjecno gladan i vjecno gonjen sve od Boga pa do lugara i žandara, covjek, koga svak eksploatiše. a niko ne razumije, nije u stvari ništa bolje nego obican bukvalan rob. I jedino, što je u svoj ovoj knjizi g. Petrovica od vrijednosti, to je taj naslov. G. Petrovic je imao namjeru, da u ovom romanu da sliku bosanskih unutrašnjih prilika, prilika okupaciono uprave, netrpeljivosti i vjerskog prozelitizma jezuita, borbe srpskoga elementa na svima tackama; da dade niz tipova iz srpskoga društva i narocito niz tipova cinovnickih. Jednom rijecju, ovo je trebala da bude jedna vrlo detaljna i vrlo opširna slika našega života u Bosni i specijalno u Sarajevu za ovih zadnjih desetak godina, I to je pisac projektirao na širokoj osnovi: ušle su epizode o sarajevskom intimnom društvu oko srpskoga stola, sarajevska sijela, život seljakov (prilikom jednog izleta zapažene pojedinosti i cjelina), život i sitne intrige u nekoj još sitnijoj kasabi, sarajevski kej, pokret Muslimana. Sve to da se u izvjesnoj formi, pazeci na cjelinu, istakne jakim i punim bojama. G. Petrovic, koji je proveo nekolike godine u Bosni i koji je sam licno mnogo doživio i na sebi iskusio držao je, valjda, da mu je to dosta i da se može predati bez daljih skrupula. Medutim, svrha je ostala promašena. Ovaj roman kao umjetnicka stpar apsolutio je bez vrijednosti. Knjige su kao i mnogiljudi: dovoljno je da oni progovre nekoliko rijeci, pa da ih covjek po njima bez daljeg dopunjavanja sasvim tacno ocijeni. I ovdje je isti slucaj. Sadržaj je prazan, bombastican, mjestimice djetinjasto naivan. (Hrvati, na primjer intrigiraju protiv jednog suca Srbina tim što vele, da je on zbog neke male prijevare osudio covjeka na smrt!), uvijek slican dopisima iz dnevnih politickih listova, gdje je onoliko mnogo patosa a tako malo pameti. Bosanska unutrašnja politika, sadašnji režim u zemlji mogu da dadu i mnogo više i mnogo stvarnijeg materijala i za sliku uprave i za osudu njenu, kad se uzmu ovakvi kakvi su, nego kad se to predstavlja na ovaj nacin sa onako komicnim procedurama. Ja, na primjer, ne vidim, da je i malo karakteristican primjer za osudu režima ovaj: Jednom Srbinu sucu iznosi jedan kolega Hrvat, da je napao neko siroce: ovaj se zbog toga i poslije toga, da u takvu brigu i povucenost, da za godinu i po dana nije htio ni s kim da opšti! A sve te stvari, koje iznosi G. Petrovic nalaze se ma u kom memorandumu naše opozicije i solidnije i ozbiljnije iznesene, ili cete ih krace, ali mnogo punije, narodnije i jace naci u rijecima Kocicevog Davida. Ton pricanja je bez ljepote, razvucen, bezizrazan, pun deklamacija („Eto se sada pokidaše carobne mreže srecnih djetinjskih snova i moj život s njima. Ako se ne vratim nikad više, oprosti mi Srpkinjo djevojko ponosnih ovih gora, izabranice srca moga!“), bez ijednog umjetnickog momenta. Pisan je onim starim nacinom vojvodanskih pripovjedaca sa škripanjem zuba i sa mnogo fraza i sa potpunim otsustvom osjecanja za jezik. G. Petrovic, koji misli da je proucio prilike u Bosni, ne opaža, da za tolike godine nije mogao da nauci, ni gdje se u nas sve izgovara staro (je) kao i j e. Jer on strašno miješa e i i j e i u pretežnoj ijekavštini piše ipak, gnev, uskomješati, poslijednjeg, izvjesti, nestrpjeljivo, okrijenuvši i t. d. Njegova umjetnicka opažanja ovake su vrste: „To ovako zabrinuto lnce bijaše sada razriješen rebus njegove prošlosti icitava mu života“, ili „Domacica upali kandilo v i š e svetog Nikole“. Da ne vjeruje covjek da je u jednoj starijoj srpskoj kuci u Sarajevu, kad cita ovaj stav: „Kada ovo dvoje udoše, zašušta, zamirisa i zasja dvorana, kao da je cvjetno i mirisno proljece na laki krili doletjelo u ovaj salon.“ Njegovi se junaci, kao u našim starijim pricama, poznaju vec po imenu. Glavni junak romana je Borivoj, jer ima citavo vrijeme da se bori; Hrvat profesor je Frank, a to ime danas dobija generalno znacenje; jedan špijun zove se Zlonoga. Siroti seljaci kmetovi zovu se i u njega gazde. Osim toga pisac je bio tako malo pažljiv, da je cesto zaboravljao i isprepletao imena svojih licnosti; Mato Lovric mu se od jednom zove Mato Premužic (str. 207.), a glavni Junak romana Borivoj Hadži-Kostic izlazi na str. 222. kao Dušan Hadži-Kostic. Pored toga, ovaj gospodin, koji je profesor na jednoj srpskoj gimnaziji i doktor filozofije, ima jezik, kaKvim u nas ne pišu ni bolje gimnaziste iz više gimnazije. On piše: Stevicinog, Dragicin, orlovackim, prodreo; on piše redovno „zvanije kao da smo u vremenu Lukijana Mušickog; dalje ima: „djevojku donio u položaj", „poznat kroz svoje išekulacije“, on piše: ljeb, ladna i t. d. Roman je preštampan iz „Zastave“, pun je štamparskih pogrješaka i pogrješaka sloga te je tako ova knjiga postala loša u oba smisla te rijeci. Etnografski Zbornik, Srpske Kraljevske Akademije Nauka, knj. IX. Srpske Narodne Igre, uredio Dr. Tihomir R. Ðordevic. Beograd. Srpsko narodno blago nije sve pokupljeno i objavljeno sa oba Vuka, Milicevica, i dr. Njega ima u našem narodu još dosta i dobrog. To je uvidjela cijenjena Srpska Kraljevska Akademija Nauka u Biogradu, pa je, prije nekoliko godina pocela izdavati Etnografske Zbornike, u kojima ponajviše revnosno objavljuje sakupljeno i lijepo sredeno narodno blago. Devetu knjigu ovoga Zbornika, koji je izašao pod redakcijom našeg priznatog etnografa g. Dr. Tih. R. Ðordevica, cine Srpske Narodne Igre iz Kraljevine Srbije, Bo