Srpska Književna Zadruga obradovala nas je ove godine knjigom, kakvih je ona do sada malo pod svojom firmom izdala. Mi smo zbilja, u potonjem kolu zadruginih knjiga dobili i novo izdanje Vojislavljevih pjesama, izdanje koje je ne samo potpunije i kriticnije od precašnjih, nego je upravo takovo, da ce nam ono — sudeci bar po predgovoru urednikovu — iznijeti u dvije knjige (za sad je objavljena samo prva) sve što je pjesnik u svom kratkom, ali plodnom vijeku napisao za javnost. Simpatišuci ne od juce sa Vojislavljevom muzom — narocito kad je voljna da nam se javlja u svojoj rocenoj nagosti, i bez psevdoklasicnog nakita — mi smo ovu knjigu s velikim interesom rastvorili, i radujemo se što nas nade o njoj nijesu obmanule. Prema ranijim glasovima u novinama i prema obecanju izdavacke zadruge, mi smo u ovoj knjizi našli jednog Vojislava, koji je mnogo potpuniji i kudikamo raznostraniji od onoga što smo dojako poznavali; ali moramo odmah izjaviti da nam za to opet ne izgleda e je ukupna slika pjesnikova, na osnovu ovog novog izdanja, ispala znatno drukcija. I stoga bismo rekli da se glavne karakteristike Vojislavljeve poezije, koje je kritika ranije uocila, nece ovim izdanjem bitno predrugojaciti, te da je, prema tome, malko pretjerano tvrdenje g. Jovana Skerlica u uvodnom eseju, kao da su raniji pjesnikovi ocjenjivaci redom bez osnova sudili, jer da su oni pred sobom imali samo jedan dio njegove poezije i da je tek sada moguce bilo izreci pravilan i definitivan sud o pjesnikovoj vrijednosti. Apstrahujuci od cinjenice da je onaj dio Vojislavljevih pjesama, što smo ga do sad iz zbiraka poznavali, mnogo obilniji i mnogo važniji (tako nam se bar cini) od potonjeg nadometka, ne stoji nipošto pretpostavka, kao da su tobože svi raniji kriticari pjesnika ocjenjivali samo prema poznatim zbornicima njegovih pjesama. Mi znamo medutim da su neki od njih o Vojislavu pisali dosta vremena nakon izdanja njegove druge zbirke (Stefanovic, Begovic, Corovic), a nije nicim dokazano da i oni raniji nijesu pred sobom imali makar i jedan dio današnjeg nadopunidbenog materijala. Položaj tih cenzora nece dakle biti bio tako „paradoksalan“ , kao što ga sebi predstavlja g. Skerlic. Bilo kako bilo, ne izgleda e je biogradski kriticar u svojoj studiji dovoljno povukao konsekvencije svoje premise, jer u njegovom, inace marljivo izradenom eseju, ne nalazimo gotovo ništa što bi ss u glavnom odmicalo od nekih starijih valutacija Vojislavljeva dela, bilo to u procjenjivanju odlika, bilo u isticanju pjesnikovih nedostataka. Naprotiv, cijela argumentacija g. Skerlica, kao i konacni rezultat njegova traganja, svode se na to: da je Vojislav netemeljito izvikan za velikog pjesnika (u evropskom i kritickom znacenju tog epiteta); vec da je to bio samo jedan delikatan umjetnik, sa jakim osjecanjem ljepote, koji je „mnogo ucinio za savršenstvo naše pesnicke forme, za bogacenje našega pesnickoga jezika, za podizanje našeg pevanja na stupanj ciste umetnosti“. A to je isto objektivnija srpska kritpka mogla i morala kazati, pa je fakticki i kazala, mnogo ranije, na osnovu prvih pjesnikovih zbornika, još u doba kad su oni kriticari, koje g. Skerlic s razlogom kudi, Vojislava proglašavali za najveceg živog pjesnika i najveceg umjetnika cijele srpske poezije, Svedavši dakle u prave granice važnost doslije neediktovanih, ili prvi put na cast knjige uznesenih sastava ovog novog izdanja, gotovi smo priznati kako medu njima ima i stvari koje po svojoj literarnoj vrijednosti ne zaostaju ni najmanje za pjesmama uzetim u oba ranija izdanja. Laka jasnoca i zvucna gracija — odlike na koje nas je Vojislav zarana navikao — i ovdje se citaocu poznatim oblicima javljaju, markirajuci bezmalo svaku stopu pjesnikovu. Neke od ovih pjesama daju nam ono živo, otmjeno i potpuno zadovoljstvo, što ga mogu da dadu samo mala remekdjela. Spomenucemo tako, izmecu ostalog, sastave: Mome Miloradu, Poslednja ruža, Dvadesetog julija 1881., Smrt Katonova i stihove pod oznakom *** na 225. stranici. Ova je pošljednja pjesma prvi put objavljena u Javoru samoga proljeca 1891., i od skoroga proljeca nalazimo u njoj onu neizmjernu cežnju i ono živo nestrpljenje što ponekad obuzima senzitivne duše, željne radosti i toplote. Pjesnik koji je, onim poznatim svojim elegijskim naglaskom, opisao sumorno lice prirode u ono mutno i trzavo doba što dijeli zimu od proljeca, ima na kraju svoje pjesme ove tri nostalgicne strofe: (…) Krasan završetak, u kojemu Vojislav srecno uporecuje svoju rocenu osjetljivost sa uzdrhtalom klicom, što pod hladnim pokrovom klija i postaje cvijet! Medu ovim disjecta membra poetae, s kojima je novo izdanje obogaceno, upada u oci relativno znatan broj onih opisnih pjesama u klasicnom stihu, i opda onih poznatih ogleda dekorativne lirike sa antickim motivom, što ih je Vojislav u svoje vrijeme kod nas odomacio. Spomenuo sam vec Smrt Katonovu, jednu od najboljih kompozicija ove vrste, a zaslužuje narocitog pomena i krasna elegija zapušteni istocnik, jedna pregršt rimovanih heksametara vojislavljevskog kova, u kojima živo treperi pjesnikova duša. Kao rijedak primjer srecne fuzije opisnog elementa sa lirskoindividualnim u ovoj vrsti Vojislavljeve poezije, nek posluže ovi završni stihovi: (…) Ostale kompozicije ove vrste pate, bezmalo, od iste bolesti kao i njihove starije druge: one su, naime, odvec k nj i ž e v a n, odvec vještacki posao, da bi nas mogle da zagriju kao stvar iskrena i neposredna. Tajna svakog pjesnickog uspjeha leži u prirodnosti, u naivnoj ekspanziji oduševljena srca, u onom nekom akcentu istine, po kom se odmah vidi e pjesnik nije glumac koji prikazuje, nego covjek koji prica. A takav je Vojislav u ovim svojim psevdoklasicnim pastiches bio posve rijetko. Posredan poznavalac klasicne starine, on nije ni mogao da sebi prisvoji ono osjecanje antickog svijeta, onaj kult za grandioznu jednostavnost, što su ga neki moderni pjesnici (kao na pr. Leopardi, Gete, Svinbern) znali da prisvoje direktnim saobracajem sa klasicnim piscima. Divimo se dakle srp