Micun M. Pavicevic: Brcanke, na Cetinju 1908. Od kako je gavran pocrnio nijesu se sigurno našla zajedno u jednoj knjizi dva strašnija književna topa, kao pjesnik ove zbirke Micun M. Pavicevic, sa dva ordena i jednim revodverom, i njegov kriticar R. M. Cupic, pisac predgovora. Mi cemo — mjesto svakog drugog izlaganja — da iznesemo ovdje iz te knjige dva tri jedpnstvena primjera za jednu hrestomatiju književnih nemogucnosti, najdrskijeg i najlošijeg književnog diletantizma. Najprije iz kritickog predgovora g. Cupica: (...) kako li je živo plasticki i jezgrovito naslikao jadoviti položaj nesrecnih ljubavnika, kojima se je zaljuljao, poremetio i cak porušio tron ciste mladicske ljubavi. Zar nece ovi stihovi svakoga, ko je igda srecan ili ti nesrecan bio da se popne na tom nestalnom i labavom tronu ljubavi, — ganuti do u živac iskrene i žarke, nevine ljubavi!... koja je bujala pod okriljem vjecitog boga Amora . (str. VI.—VII.) I završetak: „Pavicevic je mladic od svojih 25 godina, koji nam obecaje puno 1.z poezije. On je upravo tek poceo pjevati, premda i ovo što je i dosad ispjevao, moglo bi mu zadržati ime na zavidnu mjestu medu našim mlacim živim pjesnicima, jer za tri cetiri godine on je dosta stvarne vrijednosti ispjevao, dakle on je vrlo i plodan.“ (str. XIX.—XX.). On nalazi da su sve patriotske pjesme Micunove: „lijepe, snažne, misaone, istinite. (...) (VIII.). Evo, na primjer, Micunove ljepote, snage, misli, i istine, iz pjesme Crnogorcu: (...) Ili iz pjesme o Srbima i Hrvatima: (...) Pa stihovi: (…) I ne samo te i takve stihove daje Micun; on, kao covjek od ljepote, snage, misli i istine ima i svojih misli, svojih velikih i dubokih, koje ce, bez sumnje, izvaditi pokoj cak i aforizmima Vojislava Rosica. Evo samo dvije iz niza njihovih sentencija: (…) i »Slavenska Misao« i zvanican „Glas Crnogorca“ smatrali su za potrebno, da narocito preporuce ovu zbirku. To je svakako dokaz više, kako malo ukusa, zdrave pameti i potrebne iskrenosti ima u njihovim redakcijama.