Naša pripovijetka po izboru predmeta nije raznolika. Gotovo reci, jedan isti predmet, jedno isto mjesto i lica, još i danas stoje kao modeli, sa kojih naši pripovjedaci snimaju svoje tipove, te po tome bi izgledalo, da tako jedno-tran izvor cini jednolikost, monotoniju. — Ali nije tako. Nacin obrade i umjetnicko stanovište, sa koga naši pripovjedaci polaze raznolik je. Pocinjuci od Stjepana Ljubiše, pa do Janka Veselinovica, svaki od njih unosi u pripovijetku po nešto novo, što ga FIZIOGNOMSKI razlikuje od ostalih pripovjedaca. A to je individualitet ovih pisaca. Jer dokle Stjepan Ljubiša svojim umjetnickim umotvorima udara pecat etnografsko epski, dotle taj isti predmet Janko Veselinovic obraduje potezima lirske žice i onaj viteš so epski kolorit Ljubišina sloga zamjenjuje liricnom bujnošcu svoga subjektivnog osjecanja. Stjepan Ljubiša i Matavulj, Laza Lazarevic i Janko predstavljaju nam donekle dva tipa, a oba imaju nešto zajednicko u koliko se ne udaljuju od realnosti u unutarnjem obilježavanju svojih tipova. Paja Markovic-Adamov nema ništa zajednicko ni sa prvom ni sa drugom dvojicom. Ono što ga bitno izdvaja od njih, to i jeste njegova originalna žica, koja se zar može ovdje ondje zapaziti i kod drugih pripovjedaca, ali ni kod jednoga tako plasticki, tako potpuno, kao što je u pricama Adamova, Te pripovijetke niti su Fotografije, niti nose na sebi spoljašnji pecat realnosti, kao kod ostalih. Tipovi i radnje u njegovim djelima ma kako živo prikazane, ipak nam ne daju ni približnu sliku naših sela i seljaka, kako je mi ocima vidimo, pa ipak osjecamo da je to ono isto selo, oni isti seljaci, samo ne kako ih gledamo, nego kako ih, kao davnim, davno uspomenu u duši cuvamo. To dakle nijesu snimci ociju, vec snimci duše, snimci koji nam se reprodukuju u uspomeni. Ono dakle, što je materijalno, FIZICKO, što obilježava sadašnjost išcezlo je, pa nam se prikazuje samo zracna uspomena, ona uspomena, koja nam je tako mila i draga, koju ništa više ne re-meti, a koja je, tako reci, zacin, pojezija života, u onome što doživljujemo nema pojezije, a ono što smo — A šta rade deca? — Cupa osta kod pilica a Caja s Celom. — A šta radi Cela? — Ništa. On me i zadrža. Taman da podem a on na prag sav kao prase kaljav!... O i to dete! Ama naci ce ti kalju, pa da je jedina i sesti u nju!... Šta sam znala raditi nego uzmem te ga obucem... . — Ha, ha, ha!... smejao se on. Moj Ceda!.. — Vala, baš je tvoj ! U dugu danu vice: „tata, tata! Ade tonja i!"... Nemiran je, Caju svu rašcupa: a ona, veselnica, opet ga nosa. — He!... Muško je ono !... Cupa, Boga mi!... Ne znaš ti kako ja volem te što cupaju ! — Za to što si i ti taki! — rece ona i nasmeja se. — Je l?!... upita on i zasmeja se upiljivši u nju. Ona okrete glavu pa manu rukom na nj. — Baš si davo!... Kad ceš se okaniti davolstva ? — Kad ?.. . Kad umrem!. .. — Nije te ni sramota!... — Koga?... Tebe?... — Pa i mene! — rece ona i pogleda ga prekorno. On je pomilova po obrazu. — Baš si luda! Pa zar se ja sa svojom ženom ne smem našaliti!... Šalu je Bog ostavio! — Smeš!... Nego ti sve nekako.... o davolstvu.... — Pa o cemu bi ti htela? — rece on milujuci joj ruku. — Pa onako... o cemu drugom.... Što ne govoriš o cemu drugom kao i drugi ljudi?.. — Moja lepa snašo! Ja ti nemam devet vodenica, niti kake trgovine da o njoj mislim. Imam tebe i onu decicu — Bogu hvala! Imam ono kucice i okucnice, imam svoj plug i svoje voke i meni dosta! Više ne tražim a blagom se Bogu molim da mi udrži ovo što imam! Zdravi smo, veseli i zadovoljni. Kucica nam i mrsna i posna; mogu docekati svakog a da se ne zastidim. Pa što mi onda treba da saginjem glavu i mrštim celo bez Božje volje? Bog mi dao sve ovo, pa i ovo što je u meni — što da se ne šalim?!... — Ne velim ja to!... rece ona, trudeci se da ga obavesti da nije tako mislila. — Ne znaš ti ni šta veliš ni šta ne veliš!... rece on i nasmeja se. — Pravo veliš Boga mi! — rece ona, pa se i sama nasmeja. — Šta mi je naspelo da tebe svetujem!. .. — Ja sam tome kriv! — rece on. — Znam ja da se ti stidiš kad te diram, pa za to te i diram! I onda se stadoše oboje smejati. Za tim govorahu o deci. Tu ti je bilo tušta i tma planova, planova roditeljskih. Kakvih želja! Kakvih nada!... To samo roditeljsko srce može poželeti i... pojmiti!... Onda su govorili o orbi, o domazluku, o svemu što kuca treba.... Car da im pozavidi!... Još oboje mladi c sveži, ruke snažne a srca željna rada. Oci im se sijahu od zadovoljstva i srece. Beše to lep par ljudi. Jedne želje, jedne težnje, zajednicki život slio ih je jedno u drugo, pa su nalicili jedno na drugo kao brat i sestra. Zbilja! Ljubav cini i to cudo___ Njemu beše ime Rajko a njojzi Radojka. (Nastavice se).