Jovan Skerlic: Knjage i pisci. III. Stjepan Mitrov Ljubiša — Dr. JBubomir Nedic — Milorad J. Mitrovic — Branislav Ð. Nušic — Petar Kocic — Milan Curcin — Nevesinjski — Jedna hrvatska romanticarka — Filološki dogmaticari i književni jezik. — Beograd 1908. Držeci se hvale vrijednog obicaja starijih i novijih francuskih književnika, g. Jovan Skerlic sabrao je iz raznih listova i izdao u posebnoj knjizi novu seriju svojih literarnih studija, raeprava i kritika, od kojjih je dva prva kola vec ranije objavio pod jednakim natpisom Pisci i Knjige. G. Skerlic koji, u književnosti, ne ide za stopama Francuza samo kao ukusan »rewiewer« i izdavalac knjiga, stekao je lijepih zasluga i kao vulgarizator kod nas onog kudikamo esteticnijeg i ujedno strožijeg pravca u kritici, kojemu je u svoje vrijeme zacetnik bio Ljubomir Nedic, a danas ga, pored Skerlica, uspješno njeguju Bogdan i Pavle braca Popovici, Slobodan Jovanovic, Tihomir Ostojic i još gdjekoji naš kaiževnik. Razumije se da je kritika, u takim rukama, morala razmaci granice svojih vidika i postati, kao što je zaista i postala, mnogo dublja i humanija. Stari prijatelj ove vrste studija, ja sam ovu Skerlicevu knjigu (kad mi je najzad pošlo za rukom da je se dokopam, što je ovdje kod nas jedna vrlo mucna rabota) procitao sa mnogo uživanja, mada su mi neke stvari u njoj vec poznate bile iz „Srp. Knj. Glasnika.” U ovo su novo kolo, uz neke krace rasprave i recenzije i jedan polemicki clanak protiv „filoloških dogmaticara , ugala tri glavna sastava ili eseja: Stjepan Mitrov Ljubiša, Dr. Ljubomir Nedic i Milorad J. Mitrovic. Kad rekoh da sam ovu knjigu procitao s mnogo uživanja, moram odmah i to da naglasim, kako je tome uživanju glavni izvor bio u pišcevoj spremi, u rijetkom analitickom talentu i vještini njegove diskusije; ali moram ujedno nadodati, da uz najšire priznanje s moje strane u tom pogledu, ne bih mogao opet bezuvjetno pristati na sve pišceve zakljucke o licnostima koje nam je prikazao. Ili se ja krupno varam, ili je g. pisac prema nekima od njih bio i suviše popustljiv, dok se prema drugima pokazao preko mjere strog. No to su možda nedoskutice kojima može teško da izbjegne i najobjektivnija kritika, — ako uopce izraz „objektivna kritika može da ima kakva smisla. Što se mene tice, rekao bih da takove kritike uopce i nema. Cega jedino može da bude, to je dobra namjerazaobjektivnu kritiku, a takovu je namjeru g. Skerlic, besumnje, imao uvijek, dakle i onda, kad je sudio neobjektivno. A drukcije ne može ni biti. Kad se uzme da je za svakog od nas d o b r o samo ono što odgovara našem j a, onda je lako uvidjeti na što se svodi i najbolja namjera na objektivnu kritiku. Ma šta se o tom mislilo, i pored najobjektivnije namjere kriticareve, predmet na koji se primjenjuje kritika, djelovace uvijek na doticna kriticara prema sklopu i trenutnom raspoloženju njegove individualnosti. Kad g. Skerlic, prema tome, i suviše izdapptim hvalama obasiplje izvještaceni modernizam g. Milana Curcina, to treba zar odbiti na licnu simpatiju g. kriticara prema mladom pjesniku, koji bi, po našem mišljenju, dobro ucinio da uzme za predmet ozbiljne meditacije završnu citaciju svoga kriticara*), koja, kad se stavi u svezu sa bespoletnim karakterom njegove muze, dobija neki cudnovati ukus i kao da pomalo zaudara ironijom! No ovaj primjer g. Skerliceva subjektivizma ne treba ipak uzeti kao neki apsolutni dokaz njegova proizvoljnog sucenja u knjizievnoj kritici; ni najmanje. Ja cu, pokraj ovog primjera kriticarske popustljivosti, imati prilike, da navedem i jedan primjer precerane strogosti biogradskog kriticara, pa sve to skupa nece opet biti argumenat protiv njegove kritike uopce, a najmanje protiv ove njegove zanimljive knjige. Ta u životu ima casova, kad i dobri Omir malko zakunja, pa mogu, bogme, da ponekad malko svom cefu popuste i književni kriticari! Vracajuci se solidnijem dijelu g. Skerliceve knjige, ja hocu da ovdje osobitim naglaskom pomenem studiju o Ljubomiru Nedicu, u kojoj je pisac vrlo zgodnim opaskama izdvojio ne baš uvijek srecna teoreticara od cesto ženijalna, mada ponekad netolerantna i jednostrana kriticara. Vrijedne su zatim pomena lijepe stranice u kojima je g. Skerlic sa mnogo simpatije analizovao svjež i planinski krjepak pripovjedacki talenat Petra Kocica, te melodijoznu i punu trubadurske cežnje poeziju Milorada J. Mitrovica. G. Skerlic unosi u svoje ocjene mnogo temperamenta, što mu ja doista ne mislim upisati u grijeh, jer sam potpuno uvjeren da u ljudi njegove grade temperamenat može unekoliko da odredi, al' ne može nikad da izopaci sucenje. Pa stoga i tamo, gdje je g. Skerlic po umnom nagonu upucen da kudi, njegova se kritika uvijek trudi da u formulisanju cenzure ocuva izvjesnu mjeru i iznese dokaze o svojoj nepristranosti. To se narocito može da konstatuje u clanku o Branislavu Nušicu kao humoristickom piscu, u kom je g. Skerlic, obicnom svojom iskrenošcu, ucinio nekoliko vrlo lijepih i umjesnih napomena o ekvilibristickom moralu, neknjiževnom humoru i sasma vulgarnim, upravo »brzackim« gustima g. Nušica. Kazao sam malocas da je g. Skerlic u jednom od ovih svojih eseja dao primjer pretjerane kriticarske strogosti, pa je potrebito da tu svoju tvrdnju i dokažem. Tice se studije o Stjepanu Mitrovu Ljubiši. Što g. Skerlic misli o Ljubiši slikaru narodnog života, nije nužno ovdje isticati, jer se u tom pogledu njegove misli u glavnom sudaraju sa pogledima ranijih kriticara. Gdje se g. Skerlic od njih razilazi, to je u ocjeni Ljubišina jezika, koji mu je regbi, odvec provincijalan i pristupacan tek ogranicenom broju citalaca. I, da bi tu svoju tvrdnju potkrijepio primjerima, biogradski kriticar navodi izvjestan broj rijeci iz Ljubišinih djela, koje se tobož u Srbiji ne mogu razumjeti bez komentara. Ne budi žao g. Skerlicu, ali bih rekao da broj neobicnih rijeci (kažimo tacnije: idiotizama) izmecu onih koje on navodi, nije baš tako velik. Ja sam ih našao tek jedno tuce, koje nijesu u Vukovu rjecniku zabilježene. Inace rijeci kao što su: klacina,