„Crtica iz stare bosanske književnosti”. Tako se zove raspravica g. dra Branka Drechslera, što je izašla u 3. broju ovogodišnjeg hrvatskog casopisa »Savremenika«. Potpuni natpis te raspravice glasi: Jura Radojevic Gizdelin, knez od Bosne — crtica iz stare bosanske književnosti. Kad sam vidio ovaj natpis, obradovao sam se, jer sam mislio, da cu doznati nešto o nekom bosanskom piscu, koji mi je do sad bio nepoznat. S pocetka raspravice covjek bi i mislio, da je tako, ali cim dalje, sve se više uvjeravaš, da se ne radi ni o kakvom bosanskom piscu. G. Drechsler ide sa vrlo rdavog stanovišta, t. j. on trpa u staru bosansku književnost covjeka, koji se rodio i odgojio u Dalmaciji, i koji samo pripovijeda, da su mu stari iz Bosne. Iduci s toga stanovišta, moglo bi se mnogo cieaca i srpekih i hrvatskih strpati u t. zv. bosansku staru književnost. Zar se s istim pravom ne bi mogli tamo uvrstiti Tomko Mrnavic i Andrija Kacic, koji takoder vele, da su im stari porijeklom iz Bosne. Taj Radojevic nema s bosanskom starom kniževnošcu apsolutno ništa zajednicko. Pod bosanskom starom kniževnošcu razumijeva se onaj rad 17. vijeka, što su ga radili bosanski franjevci, a osim njih do danas se ne nace ni jedan svjetovan covjek Bosanac, koji bi u isto doba u Bosni štogod pisao. Ova rasprava više govori o Kacicu i Ohmucevicima, nego o samom tobožnjem pjesniku. G. Drechsler bi htio indirektnim putem da dokaže, da je ovaj Radojevic porijeklom iz Bosne, ali i kad bi mu to sasvim uspjelo, zar se smije Radojevic, ciji jezik »znatno naginje na cakavsko narjecje smatrati bosanskim piscem? »Knez Radojevic je«, veli Drechsler, zanimljiva pojava u povijesti stare bosanske književnosti: on je jedini nama poznati bosanski pisac svjetovnjak; njegove su pjesme svjetovnim svojim sadržajem posve osamljene u moralno-poucnoj književnosti franjevaca provincije Bosne Srebrne; napokon on je odlican bosanski, koji radi macem i perom, a svoj materinski jezik zove hrvatskim” . Kad bi covjek procitao ove rijeci g. Drechslera bez obzira na ostalo, mislio bi, da je zbilja govor o nekom bosanskom piscu. Kad covjek pode sa krivoga stanovišta, onda se sve moguce može „dokazati” i na prvi mah izgleda, da je zbilja tako, ali u stvari nije. Ucen covjek treba da sve, što kaže, može i obrazložiti, što g. Drechsler ovoga puta nije moguce. Radojevic je kao rodeni Dalmatinac štampao svoju knjigu talijanskim pravopisom, na što gosp. Drechsler nadovezuje pa veli, „jer ni on, kako i drugi bosanski pisci krajem XVII. Stoljeca, ne služi se više bosanskom bukvicom, vec latinskim slovima udešenim prema talijanskom pravopisu. Cudim se, kako strucnjak može reci, da se krajem XVII. stoljeca bosanski pisci prestaju služiti cirilicom, kad se pouzdano zna, da su se franjevci služili cirilicom ne samo u XVII. vec i kroz cijelo XVIII. stoljece, a nazivaju je srpskim pismom. Osim toga vrijeme bi bilo, da barem strucnjaci kao g. Drechsler prestanu cirilicu nazivati »bosanskom bukvicom«, jer što nije znao ili nije htio da zna Kukuljevic prije pedeset godina, treba i mora danas da zna svaki strucnjak toga predmeta. Dr. V. G. Godišnjica Nikole Cupica knjiga XXVIII., štampana u Državnoj Štampariji u Beogradu 1909. Kad smo prošle godine prikazali citaocima Godišnjicu XXVII., kazali smo, da je do sad iz ove zadužbine štampano oko šezdeset odabranih djela, od kojih samo Godišnjica ima dvadeset i šest i ono je bila dvadeset sedma, a ovo je dvadeset osma. Rekli smo, da su sve one zbir najjedrijih clanaka od naših najboljih pisaca: Novakovica, Milicevica, Kovacevica, Nikolajevica, Boškovica, Vulovica itd. Da razgledamo sada i ovu knjigu. Na prvom je vgjestu pedagoška rasprava „Stevan D. Popovic kao pedagog” od J. Miodragovica. Pisac najprije crta stanje osnovne nastave u Srbiji prije Steve D. Popovica i kako ga je on zatekao. Za tim iznosi rad ovoga vrijednoga i zaslužnoga covjeka na polju osnovne nastave, iz kojega vidimo, da je Steva D. Popovic u Srbiji bio ono što je Natoševic bio za škole srpske u Austro-Ugarskoj. Još nešto više: Natoševic je bio po struci ljekar, a pedagog dobrovoljac i samouk; naprotiv, Popovic je slušao pedagoške nauke na strani, i to kod najboljih pedagoga prakticara u Njemackoj, kao što su bili Dites i Karlo Ker, i sam je pripadao ovoj struci i ovome prakticnome pravcu, gdje se glavna pažnja obracala radu u školi, a teorija služila kao uopštavanje iskustva i kratak uput pocetnicima. Zato je uticajem Stevinim taj pravac i ojacao u Srbiji. Njegovim radom i otvorena je prva uciteljska škola u Srbiji (u Kragujevcu) koja je bila internatski uredena, i duša njena i jedini pedagog u njoj bio je Steva. Docnije je ova škola premještena u Biograd i Stevo joj je bio upravitelj. To je ono vrijeme, kada je ona „nadbacivala“ svoj zadatak. Odatle je Steva uzet u ministarstvo prosvjete, odakle je najprije kao sekretar, za tim kao referenat za osnovnu nastavu, a za tim kao nacelnik i ministar uticao na cjelokupnu nastavu u Srbiji i popravku stanja uciteljskog i uciteljskih porodica. Kao dak njegov pisac veoma zanimljivo i jasno iznosi, kakav je pravac Steva zauzimao u Psihologiji, Pedagogiji i Metodici i kakav je sam bio u prakticnome radu školskome, u samim predavanjima u ucuteljskoj školi a narocito u osnovnoj školi. Pa i ako je ovo strucna rasprava. opet se pisac više držao onoga što je opšte, i ovaki ce s interesom procitati ovaj kratak i zanimljiv rad, koji nas upoznaje s istorijom prosvjete. u Srbiji u najbližoj prošlosti. Za ovim je odviše jedar rad pok. Bože Kneževica Religija u istoriji. Pisac veoma zbijeno a jasno iznosi, kako je religija starija od filozofije i nauke, kako su ove dvije izišle iz nje, kako je iz nje izišla i poezija, i umjetnost, i zakonodavstvo, i vlast evjetska iz vlasti crkvene, i sva prosvjeta i obrazovanost. „Tako je religija, veli, u svima vremenima bila prvi izvor, prvi osnov razvitka i prvi i najmocniji podsticaj sve nauke i filozofije”. A na kraju završuje ovako: „Pošto religija mocno odrecuje sve potonje stupnje uma