Iz njemacke moderne lirike (povodom naših prevoda), Pod modernom njemackom lirikom razumijemo savremenu liriku, i to ne svu koja se stvara u naše doba, nego koja se stvara u duhu našega doba. Izuzevši klasika Terea i romantika Hajnea, pored malog broja ne tako znacajnih, ali ipak dobrih pisaca, (Platen, Lenau i dr.) može se reci, da je moderna njemacka lirika vrjednija od cijele ostale lirike njemackeLilijenkron, Demel, Holc, Mombert i još nekolika živa, veoma talentirana pisca svjedoce da njemacka lirika nije u dekadansi. Ne zna se kako ce književna istorija procijeniti savremeni realisticki i individualisticki pokret u njemackoj poeziji, ali izgleda da baš danas žive i rade ponajbolji predstavnici barem u lirici, koja je dosle bila velikom vecinom sentnmentalna, praznoslovna, neindividualna. Uz naše današnje prevode iz žive njemacke lirike, koji ce se u iducim brojevimma nastaviti, želimo dati niz bilježaka o savremenim liricarima, kojim cemo uzgred baciti opci pogled na najvažnije momente njihovog razvoja, kao organizma savremene njemacke lirike. U glavnom, zgodno je uzeti podjelu: predmoderna, moderna i hipermoderna lirika. Romanticki epigoni bili su se izgubili u rasplinutosti klišeiranih pjesnickih ideja i osjecanja pjesme su u vecini licile jedne na drugu a sve zajedno ni na šta: neindividualnost i nerealnost su karakteristike sentimentalnih romantickih epigona. Bilo je pravilo da pjesnik ne smijje doci u sukob sa moralom, da pjesma mora imati eticku tendenciju, da se u njoj mora prikazivati samo lijepo; tako se bogastvo motiva svelo na najmanju mogucnost; i poezija se sterilisala do žalosti. Primjere take poezije dao je kod nas Sava Mijalkovic u svbjim poznatim prevodima u Zadruzi, koji je imao mnogo smisla za sve što ne valja u toj lirici. Da bi poezija oživila, trebalo je da neko obnovi njen sadržaj, da unese nove izraze u nju: to su bile nove licnosti Konradia i Holca, sa njinim krugom. Oni su izišli sa novom estetikom i novom poezijom, unijeli životnog soka u sveli organizam njemacke lirike. To su oni ucinili, jer su bili snažne i bogate individualnosti, i jer su poeziji dali osnov u realnom društvenom životu, koji je silan i raznovrsan, sa obiljem nijansa bolova i strasti. Oni su u svoje pjesme unijeli temperamenat i punocu, životnost svoje pjesnicke licnosti, koja je ispunjena iovijim i složenijim osjecanjem, savremenim i novijim idejama. To je bio prelaz iz romantike u naturalizam, koji je obnovio cijelu njemacku literaturu. Nova estetika nije postavljala dogme umjetniku stvaraocu, nego mu je priznala zakonodavstvo esteticnog stvaranja, ona je od njega tražila samo da bude slobodan i da stvara iz sebe, iz živih, licnih osjecanja, ideja, nagona, maštanja. Tako se od umjetnika nije tražila ljepota nego umjetnicki izraz njegovog unutrašnjeg života. A taj živog je bogat i vrlo usko vezan sa društvenim, prirodnim i opcim životom. Otuda umjetnik ima p r a v o da prikaže i svoje odnose prema tom stvarnom ambijentu u kom živi, da prikaže, ako hoce, i sam taj ambijenat kakav mu se prikazuje: a on mu se ne prikazuje uvijek samo lijepo, samo sentimentalno, samo nježno, nego i grubo, ružno, gadno, grozno. Tim unošenjem stvarnosti u poeziju, unošenjem stvarnosti posredstvom osjecanja umjetnicke licnosti, preporodila se njemacka poezija, i tako je stvorena p r e d m o d e r n a grupa savremenih liricara. Mi cemo od njih prikazati samo najietaknutije: Konradia i Holca. Hermann Conradi (1862.—1890. „Lieder eines Sunders) po formi svoje poezije ne bi postao navjestitelj i, unekoliko, predstavnik njemacke moderne, da se sadržajno nije pokazao novom, bogatom, impulsivnom pjesnickom licnošcu. On je bio silno emocionalna priroda, individualno razvijena, koja je bila otvorena socijalnim osjecanjima i opcim bolovima. Silinom svojih rijeci i neposrednom, stvarnom iskrenošcu svojih duboko, proživljenih osjecanja, on je iznosio upjesmama jednoga grješnika sav bujni i bolni život velegrada, sa nocnim životom u studenim ulicama u zimu, sav dim i žalost sirotinje i grješnika u predgradima i zapuštenim krajevima velegradskim. Konradi ne izbira izraza u opisivanju rugobe i nesrece, on se ruga i proklinje, osjecajuci proklestvo svojih bližnjih i iznoseci ga kao svoje licno proklestvo. Konradi je vruca i pokretljiva duša, bujna i razvijena, i njegova poezija ako i nije besprekorna i vjecna, jer nema filozofske dubine i persolalnog stila, ostaje kao krasni pocetni momenat u razvoju moderne njemacke lirike. On je ostao samonikao i bez razvoja i usavršavanja u filozofiji i stilu, i za to i nije poznat i citan kao Holc, koji je, u osnovi, ista priroda, ali sa više umjetnicke inteligencije i književne kulture, i koji je, radi toga, usavršio i stvorio, u docnijoj periodi svoga stvaranja, i, personalan stil. Arno Holc (rod. 1863. živi u blizini Berlina. Djela: (...)) zbog toga se usavršavanja dade razdvojiti na dvije umjeticke licnosti, rekli bismo na I. Holca, socijalnoga naturalistu bez originalnoga stila, i na II. Holca, individualnog impresionistu sa originalnim stilom. Mi cemo se izjasniti i o prvom i o drugom Holcu. Da ostavimo njegov zanimljivi i dopadljivi kuriozitet u Pjesmama staresvirale, koji se izmice ovoj podjeli, Holc je naturalista osobito u cuvenoj knjizi vremena, a impresionista u Fantazusu. Noegov socijalni naturalizam je pjesnicki nacin, kojim on, vjerno i stvarno, zovuci svaku stvar svojim pravim imenom, a sa mnogo simpatije i iskrenosti, predetavlja društvene nevolje u složenosti i nervoznosti našeg modernog života, narocito velikogradskog. Kroz knjigu vremena progovorile su hiljade nepoznatih i potištenih, koji su krivi što su rodeni i što vole život, hiljade stradalnika velikogrcdskih, koji okajavaju bezumni raskoš kapitalistickih uglednih i poštenih ljudi, koji sacinjavaju državu i radi kojih ona postoji. Holc je tu buntovnik protiv socijalnoga reda i lažnog morala, koji u tamnom šarenilu i užurbanoj vrevi berlinskoj vidi isparavanje rana i cuje krikove gladnih, koji n