Po jednom opce primljenom mišljenju, koje je nalazilo izraza i u javnoj štampi, kao da se od svih Nenadovicevih putnih pisama najboljim smatraju njegova pisma iz Njemacke. To ce mišljenje biti u neku ruku opravdano, no mi ga ne bismo ipak potpisali bezuvjetno. Jer ako se cijena putopisnih sastava ima da odrecuje prema tome, koliko je koji znacajan po pišcevu psihologiju i njegov pogled na život, onda bismo i mi kazali da su najzanimljivija Nenadoviceva pisma iz Njemacke. Ali ako se hoce da sudi objektivno, t. j. u ovom slucaju po onom gato je avtor u pismima svojim opisivao i kako je to opisivao, onda treba kazati da su ova Pisma iz Italije, ako ne baš književno najbolji, a ono svakojako za nas Srbe najinteresantniji Nenadovicev putni spis. I doista, u ovoj knjizi svojoj, ne samo da pisac govori o jednom od najljepših krajeva zemnog kruga, o ktasicnoj Italijji, nego se u njoj iznose i vrlo važni podaci i karakterne crte o najvecem srpskom pjesniku, o Vladici Radu, s kojim je Nenadovic 1851. godine duže vremena u Napolju, u Rimu i u Fiorenciji drugovao. Sasvim je dakle pravo i razumljivo, gato je „Srpoka Knjiž. Zadruga”, uvodeci prvi put Nenadovica u kolo svojih popularnih izdanja, odala poštu Cika-Ljubinim pismima iz Italije. Marta mjeseca 1851. godine doputova Cika-Ljuba u Napolj i zatece Vladiku pjesnika u jednoj najmovnoj kuci preko puta od „Hotel de Rome“. Pjesnikom Gorskoga Vijenca bijaše tada vec uvelike obladala nemila bolest, koja ce ga nastajne 1852. godine svaliti u grob. U onoj divnoj, no za njega sada bezbojnoj i zamornoj tudini, Nenadovicevo je društvo bolanom Vladici veoma godilo. Ponekad bi oni po više sati zajedno sjedili, razgovarajuci o književnosti i o poditici, ja l’igrajuci šaha. Pjesnik — prica nam Cika-Ljuba — u razgoru nikad ne mogaše da se dotakne srpskog naroda i njegove borbe za oslobodenje, a da ne doce u ushpcenje, a kadšto i u ljutnju neku. Ljutio se, dabogme, na sebicnu Evropu, al’ još vecma na svoje rodeno slovensko pleme, koje u to doba „mrtvim snom“ spavaše , dok je u njegovim, pjesnikovim, grudima buktio citav požar. Nenadovic je u krasnoj napoljskoj prirodi uživao sa svim žarom svoje entuziastpcke prirode i svoje zdrave konstitucije, te bi najveci broj usklika posvecivao raznpm ljepotama napoljskog primorja, Vezuvu, divnom plavetnilu neba i mora. Vladika naprotiv — baš kao da je nekom bolesnickom nenavisti zazirao od one vedre i nasmijane prirode — volio je sa svoje strane da gleda umjetnicke spomenike i da se svojom živom maštom zalijece u bogatu i veliku italijansku prošlost, koja je tako privlacna za mislitelja i pjesnika. Gledajuci najprije u Napulju, pa onda u Rimu i u Fiorenciji, one proslavljene slikarske i vajarske poslove, one velicanstvene zgrade, veliki je srp. pjesnik nastojao dana njima pohvatatragove stoljetnih borbi i pobjeda duha ljudskoga. Narocito ga zanimahu proslavljeni spomenici rimske istorije u Vjecnome Gradu, i on je posmatrajuci one gorostasne razvaline, potpuno shvatao privlacnu silu gato su je ti klasicii spomenici svagda vršili na velike ljude raznih naroda. I sve što je gledao imacaše, najzad, jedan sami rezultat: da ga podsjeti na bijedu i zli udes svog rodenog naroda. U tom su pogledu veoma karakteristicna mnoga mjesta iz ovih Nenadovicevih italijanskih pisama, koja na golo otkrivaju uzorni patriotizam i veliku Vladicinu srpsku dušu. Vladika, na putu, nije uopce nikome išao, ali su njega mnogi pohodili. On je svoju povucenost izvinjavao svojim narušenim zdravljem, te kad ga jednom austrijjski poslanik u Fiorenciji malko upornije stade nuditi da bi posijetio vladaoca, velikog hercega toskanskog, pjesnik mu pakosno odgovori: „Nek mi njegova visost izvini, ali je moje zdravlje veoma narušeno, te moram da putujem po Italiji samo zbog mrtvih”. Poslanik se na te rijeci osmjehnu i prestade Vladiku urgirati. Spomenuo sam malocas pjesnikov rijetki patriotizam i njegovu veliku srpsku dušu. Jedan primjer izmecu tolikih, pokazace najbolje kakav je covjek i Srbin bio crnogorski Vladika. Za boravka mu u Fiorenciji dolazilo je visokom putniku na podvorenje mnogo viših austrijskih oficira, Srba i Hrvata, koji su se tu nalazili, pa onda nekoliko ruskih knezova i bogataša, što se u to vrijeme zatekoše u cvjetnom gradu. No ti mu posjetioci dolažahu iz uctivosti ili radoznalosti; sama etiketa i formalizam vladali su na tim posjetama. Svaka rijec bila je izmjerena. Dolazak, odlazak, sjedanje, ustajanje i uopce svako kretanje, bilo je po nekim usvojenim, opcim pravilima. Drukcije je Vladiku posjetio neki Dimitrije, stari stražmeštar, Srbin iz Vojvodine. On, pošto je najprije raspitao da li je gospodar sam, i da li nije u kakvom poslu, prijavi se i ude k Vladici s rpjecima: „Cuh, veli, gospodaru, da si ovde, i dodoh cisto od srpske želje, da vidim i da poljubim ruku tako slavnoga gospodara od slavne Crne Gore. To nam je sve što naše imamo!” — I suze obliše njegovo junacko ozbiljno lice. Vladiku veoma dirnuše te rijeci i te suze. Dade mu ruku da poljubi, što inace nikome nije davao, pa mu potresenim i neveselim glasom rece: „Jadni moj narode! Rasijao si se po najmu u tudina; služiš Tuku i Mandžuku a na tvom ognjištu vatra se gasi”. — „Oprosti mi, gospodaru, rece starac, brišuci suze — ja sam se vrlo rastužio; osam godina nijesam bio kod evoje kuce”. —„Nemamo je nide, odgovori Vladika, izgorjela je na Kosovu”. Nenadovicev putopis zadahnut je i prožet s kraja na kraj velikom licnošcu Njegoševom. Opisujuci prirodne i umjetnicke ljepote klasicne Italije, on se neprestano povraca svom velikom zemljaku i kao da njegove misli oslugakuje. „Lijepu Italiju ce i drugi poslije mene hiljadama godina opisivati. O vladicinom putovanju po Italiji niko drugi nece pisati. Njegovo trajanje na zemlji kratko je”. Držeci se ovoga programa, Cika-Ljuba malo kada zastajkuje da nam štogod nasitno opiše, te nam njegovi opisi cine vecma utisak nekih opcih, preglednih impresija, nego li živih upecataka jednog turiste — pjesnika, koji putuje kao radoznali amater i hoce da h