Kad je govor o uslovima za naucni rad u našoj sredini, to se s istim raspoloženjem može reci i za jednu i za drugu vrstu od tih, koliko za materijalne toliko za socijalne, da su jednako oskudni, jednako nepovoljni i jednako bijedni. I posmatrajuci ih u vezi dobija se gotovo uvjerenje, da se od nekud te neprijatne slicnosti po zlu nalaze i isticu u toj mjeri samo s toga, da ispolje jace svu oporost i svu bezvoljnost njihove rezultante i njihovih daljih perspektiva. Tu je, prije svega, potpuna oskudica biblioteka i potrebne literature za rad ma u kom pravcu; velike biblioteke ne imaju ni Sarajevo, ni Mostar, da i ne spominjem Tuzlu i Banju Luku. Gimnazijske biblioteke su nesistematske, diletantske i uz to s nevelikim budžetom. Sa dvije tri hiljade kruna godišnje ne može se dobro pratiti ni sva savremena strucna literatura iz toliko raznih disciplina, koliko ih ima zastupljenih u nastavnim predmetima, a kamo li da se može mieliti na kompletovane zbirke starijim stvarima. Biblioteka Zemaljskog Muzeja suviše je uska sa zastupljene svega tricetiri discipline i uz to je vecinom prirucna i prema tom neupotrebljiva za široku publiku. Biblioteke raznih ustanova malene su i razasute: u Mostaru, na primjer, imaju svoju biblioteku i srpska opština i pjevacko i zanatlijsko društvo i konzistorija i ženska zadruga; slicno je i u Sarajevu. Naravno, istrzane tako svaka na ponase ne znaci ništa, jer jepregled otešcan i tražnja naporna i nabavljanje nesistematsko. Tu je, dalje, slaba i nikakva knjižarska organizacija, oskudne veze i uz to jedan sitan, bakalski duh, spram svemu, što je ma u kom radu aktivnosti i predusretljivosti. Kupovina im je slucajna, letimicna i uvijek samo cisto trgovacka; rijetko koji osim svojih izdanja, istpce savremene novitete strucne iz literatura, koje mogu da prolaze u nas; narocito to ne cine sa knjigama koje izlaze van monarhije. Socijalni su uslovi iste vrste: nema, opet, prije svega, potrebne stabilnosti, i odmjerenosti, izvjeenog unutrašnjeg mira za jedan sreden rad. Sve, što ima jacih osjecaja i širih ambicija, ulazi u politiku, grezne u nju i troši se u jednom poslu, koji, istina, ima svoj moralni smisao u principu i teoriji, ali koji je u stvari, narocito u nas, više dnevan i lican, nadnicarski u onom gorem smislu te rijeci. Jedan talenat Riste Radulovica, da uzmem samo taj primjer, dao se mnogo jace, s trajnijim i solidnijim rezultatima, istaknuti na kom drugom polju. Nacionalan rad ne mora biti jedne vrste i jednog shvacanja. Solidan rad jednog pojedinca, ma u kom pravcu, ima cesto mnogo jaci i mnogo stabilniji rezultat, više je koristan, nego rad citavih problematicnih gomila. Drugi je uslov isto s negativnim nalicjem: uslov društvene solidarnosti i društvene inicijative. Pojmovi o oscijalnom moralu, o moralu višega stupnja, u nas su kržljavi oskudni do nevjerovatnosti. Izvjestan ciftizam, neka cincareka ravnodušnost spram ružnih pojava i ružnih odvratnih licnosti svojstvena je vecini našega društva; i što je gore, izvjesnim moralnim slabostima zaraženo ih je mnogo. To cini, da se cesto u sred svojih osjeti covjek tuc i da s izvjesnom duševnom depresijom i sam postane takav ili povucen, ugrižen, ostavljen sebi i onom teškom osjecanju svoje duševne osame. On iz tog društva ne može da dobije podstreka, on ima da stvara, ako želi da stvara, sam, potpuno sam. Da bi, medu tim, mogao da radi s uspjehom i da narocito ako je mlad ne izgubi onu potrebnu mjeru sumnje u se, potrebno je ipak, da ima nekoga, s kim bi mogao da izmijeni misli, kako se to obicno kaže, i da u manjem, u izvjesnom krugu, provjeri svoje rezultate, svoj metod, svoj razvoj misli. Sve, kad bi se i prešlo preko izvjesnih moralnih slabosti društva, u kome smo i kad bi ucinili jedan od onih cestih kompromisa konvencionalizma, ipak ne bi mogli u ovom pogledu poci znatno naprijed. I to iz prosta i jasna razloga, što je u našoj sredini, bliskoj i neposrednoj, vrlo malo ljudi iste struke, narocito u specijalnim disciplinama, ljudi, koji u prvom redu i jedino mogu da ocijene izvjesnu stvar po pravoj vrijednosti. I ne samo, da je malo strucnjaka iste discipline, nego je u opšte malo ljudi sa jakim metodskim smislom i preciznom odrecenošcu u principima naucnoga rada. Takvih covjek može da ima najviše jednog ili dvojicu, cesto ni toliko. Ako su uz to i tu razdijeljeni po svojim politickim osjecajima, ili bolje po svojim nacionalnim aspiracijama, kao što je u nas gotovo redovan slucaj, to je svedno kao da nema ni njih, — medu njima nema nikakva dodira, ni uzajamnog rada. U Sarajevu, na primjer nas imaju trojica slavista svega; trojica, koja se još i ne poznaju medusobno. Jedan od uslova i materijalne i socijalne prirode, to je uslov mogucnosti rada, položaj za to. Gimnazijski profesori sa svojim zadacama i konferencijama, sa napornim poslom predavanja, zauzeti su toliko, da samo s jednom beskrajnom energijom i odlucnom voljom za rad mogu se predati naucnim poslo vima ispitivanja i razlaganja. Svu svoju spagu, sav duševni i fizicki napor moraju onda da dijele u dvoje i da, kad što stvore, ucine to sa osjecanjem, da cine nešto, što može da prede njihovu snagu, što im odnosi, bukvalno receno, dio života. Takvih radnika mi, medu tim, nemamo nijednog. Isto su tako dnevnim i uredovnim poslovima optereceni i pravnici svi iz reda, i medicinari. Jedini cisto naucni zavodi u zemlji, to su Zemaljski Muzej i Institut za ispitivanje Balkana; oba, medu tim, sa za sad ogracenim brojem snaga. I kad se, poslije svega, stvori zakljucak on je negativan, tup, odlucan bez ikakvih skrupula. Naucni rad u našoj sredini ovakvoj, kakva je ona danas, gotovo je nemoguc ili moguc poslije napora, koji apsorbuju toliko snage, s koliko bi se inace moglo trostruko uciniti, i koji su ponekad toliko jaki, da mogu razbiti i cvrstu i odlucnu volju. To se može vidjeti i na rezultatima. U nas ima jedna gimnazija, koja poetoji vec trideset godina i druga sa colovinom toga, imaju osim toga još dvije gimnazije i dvije realke, zavodi na kojima je radilo