A taj stil njegov doista je cist izraz njegove duševnosti i dokumenat njegove jake i razvijene licnosti. Po svojim finim opisima bolova u prirodi i bolova u ljudskoj duši, po svom dubokom saosjecanju s tim bolovima i po onazi svoga artizma, da to sve izrazi na nacin potreban za ozbiljan književni efekat, g. Šimunovic je tako originalan talenat, da odmah u nocetku svoje književne karijere zauzima mjesto pored najboljih naših pripovedaca. Po predmetu svojih pripovedaka on je najbliži g. Kocicu i g. Budisavljevicu, po stilu pak i mentalitetu najbliži Matavulju. Po opcoj impresiji govoreci, g. Šimunovic pma nešto od mracnih i dubokih severnih pisaca, kao kod nas g. Milan Pribicevic, cije pripovetke U mraku i magli, vrede mnogo više pažnje nego što im je ukazala naša publlka i kritika. Što se tice tendencije, može se reci, da g. Šimunovic ima dve, koje se ne iskljucuju i koje su pohvalne: to je socijalni karakter njegove knjige i njen artisticki karakter. On je ispitivac socijalnih nesreca svoga kraja i prikazivac njihov: ujedno i umetnik, koji to gleda kroz svoju umetnicku inteligenciju i svoj talenat, koji opaža one intimne veze izmedu pejsaža i duše, koje nisu lako uocljive nama obicnim ljudima. On je u svome Mrkodolu cuo zvuke, koje mi cujemo tek onda, kad nas on upozori na njih, i u svojim Mrkodocanima, Mrkodoljkama, Mrkodoljcicima i Mrkodoljcicama cuo otkucaje ne samo našeg srca nego i opcecovecanskog, i to je, što njega cini i našim i modernim pripovedacem. Ljegova nadasve srecna sinteza našeg prostonarodnog duha sa duhom moderne pripovedacke realistike cini, da je on u istoj meri „nacionalan“ u kojoj je „moderan“, a ta je sinteza još uvek vrlo retka kod naših književnika. Jezik je g. Šimunovica krepak i izrazit, bogat, mnogozvucan, kakvim kod nas piše još samo g. Kocic i g. Nevesinjski. Za primer njegovog stila i opisa nece biti bez interesa naoumce izabrani pasus: „Bilo je podne, a možda i nije. Sunce je stalo negdje na neodredenom mjestu, nu Mrkodocani se nijesu starali za podne i podne, i vecer, i ponoc, — i, ima, i proljece, i ljeto, i jesen, sve se u njih rasplinjavalo u neku tužnu jednolicnost. Sve je to bilo zamazano necim jednakim, a da i ne znaš što je tu, što se sve slijeva u neku beokrajnu plohu bez oblika i boje. Zima u Mrkodolu nije bila zima, ni ljeto ljeto. Zimi nije padao spnjeg, vec je sunce sjalo bez topline kao žuta mrtva ploca, a studen se zrak ukocio, te se samo rijetko pomicao tamo amo. A u proljece bi padala neka sitna kiša ili prevlažna magla. Zapuhao bi iza toga neki studen i suh vjetar, kojemu se nije uvijek baš znalo, s koje strane puše. U hladu bi opaljivao hladnocom isto kao ono zimi, te ne bi znao pravo reci, je li to još ona ista zima ili je možda nastalo proljece. Ljeti je najviše puhala studena bura sa golih brda, redovito iza kiše, pa bi postalo tako studeno, da bi Mrkodocani. bez sumnje obukli topliju odjecu, samo kad bi je imali. Tako je u srpnju, samo izmsdu zidova i gromila bilo toplo kao i zimi, te gotovo nijesi mogao znati, u kojem si od onih dvanaest mjeseci, na koje su drugi ljudi dijelili godinu. Osim perioda vadenja krompira i janjenja ovaca imali su Mrkodocani još perioda, na koje su dijelili godinu, ali i te su bile neodredene kao i sve ostalo“ ... Tako, mi knjigu g. Šimunovica preporucujemo pažnji ne samo naše publike nego i naše kritike, jer je njena pojava doista pravi dogadaj u hrvatskoj literaturi, koja nam ne sme biti strana. Jer je ta hrvatska knjiga pisana istim jezikom kojim i ovaj prikaz. Beograd.