Osamnaest se godina navršilo, što je dojakošnji urednik Glasnika zemaljskog muzeja, gosp. odjelni predstojnik Kosta Hörmann završio prvi clanak, odštampan u ovom listu ovom narodnom recenicom, a ako se narodna poslovica ikada obistinila, obistinila se ova. Svaki list, svako godište Glasnika bijaše novim dokazom, kako on pod njegovom upravom u svakom vidu uspijeva i napreduje, kako se rek bi nevjerovatnom brzinom uspinje sa malog pocetka na sve viši stepen savršenstva, dok nije postao ono, što je danas: uvaženi znanstveni list, koji se dicno vrsta megju najbolje listove svoje vrste. Glasnik predstavlja danas citavu biblioteku, punu gotovo neiscrpivog znanstvenog blaga i rada. Štogod zasjeca u proucavanje Herceg-Bosne i u unapregjivanje znanosti u ovim zemljama, našlo je u ovo osamnaest godina u Glasnika ne samo neprolazan arhiv nego i znanstveno obrag-jivanje, a malo je zemalja na svijetu, opsegom malenih kao Bosna i Hercegovina, koje se mogu pohvaliti tako uvaženim znanstvenim glasilom, kao što je bio pod upravom Koste Hörmanna naš Glasnik zemaljskog muzeja. Prvotni program njegov bijaše dvojak: „znalacki proucavati i opisati svaku struku, koja je zastupljena u zemaljskom muzeju“ i da „glasilo bude poucan list za našu napredniju citalacku publiku“, a taj je program dosele Glasnik sjajno obistinio, što više, on ga je kud i kamo nadvisio! On nije ostao list lokalne znanstvenosti, nego list opceg znanstvenog interesa, a svako, kogod se bavi kojom strukom znanosti, što ih je on njegovao, svako, koji se bavi spoznajom Bosne, njenih prirodnih, historickih i etnickih prilika, mora da uvaži Glasnik, mora da u njemu traži poduke, a naci ce je na svakom listu u obilnoj mjeri. Pa i drugoj strani svog programa — da bude poukom „naprednijih citalaca“ — zadovoljio je Glasnik u punoj mjeri, jer mnogi od onih „naprednijih citalaca“ od prije osamnaest godina postali su danas uvaženim njegovim suradnicima, a sjeme, što ga je Glasnik u ono vrijeme posijao, urodice u tom vidu — ako Bog da — u buduce još obilnijim rodom. Osamnaest je godina prošlo, proteklo je vrijeme, u koje covjek od djeteta stane na mladenacke noge, a u to je isto doba Glasnik dozrio do muževne zrelosti. U ljudskom životu obicno biva, da roditelu u to doba puštaju svoju djecu u svijet, da on preuzme za njih skrb, a sudbina je htjela, da u to doba i zacetnik Glasnikov — Kosta Hörmann — daljnju skrb oko tog svog ceda dade u druge ruke..... Kosta se Hörmann rodio god. 1850. u Belovaru, u bivšoj vojnoj Krajini, a njemu je bilo namijenjeno, da se posveti upravnoj službi u toj „Krajini“. Ali što je namijenjeno, nije dosugjeno i tako je on, došav do toga, da služi, dospio u tren, kada se vojna uprava u Krajini dokidala. On bi imenovan godine 1870. porucnikom krajiške uprave a u aprilu 1872. kot. pristavom u belovarskoj županiji, te je sudjelovao kod doki-nuca krajiške uprave, a kasnije je, god. 1875. imenovan perovogjom kod zemaljske vlade u Zagrebu. U to je nadošla godina 1878. a Kostu je Hörmanna zapala casna zadaca, da prati kao civilni povjerenik baruna Filipovica na njegovoj vojni u Bosnu. S prvim odjelima c. i kr. vojske ušao je i Kosta Hörmann u Sarajevo, a od tog je casa posvetio sav svoj život, da služi zemlji, koju je odabrao novom domovinom, da služi narodu, kome ga je privlacila bratska krv. Koliko mu je bio uspješan rad u službenom vidu, još je više uspio u toliko, što je malo koji od takozvanih ,,došljaka“ u naroda stekao tolikih simpatija kao on. Od kraja do na kraj Bosne pronijelo se njegovo ime, a „naš Kosta“, kako ga je narod prozvao, postao je u brzo jednom od najomiljenijih licnosti u javnom životu Bosne. Prešav u državnu službu bosansku, napredovao je kao malo koji od njegovih drugova. Krajem god. 1883. postao je vladinim povjerenikom za grad Sarajevo, malo za tim vladinim savjetnikom, a u to doba padaju i prvi zametci našeg zemaljskog muzeja. Uz nekolicinu istomišljenika pokrenuo je 1885. ideju, da se u Sarajevu osnuje muzej. Konstituiralo se muzejsko društvo, koje je imalo da tu ideju provede, a uspjeh bijaše od prve tako sjajan, da je zemaljska vlada uzela muzej pod svoju neposrednu njegu, a ravnateljem imenovan je god. 1887. Kosta Hörmann. Kako je taj zavod od onda uspijevao ne treba nam isticati, ali jedno ne smijemo prešutjeti, da je naime muzej na daleko natkrilio i najsmjelije nade svojih pokretaca od god. 1885.! Što se je onda zamišljalo lokalnim muzejom male jedne pokrajine, kojoj se prvi puta otvarao prag prosvjete, postalo je u brzo znanstvenim zavodom opceg znamenovanja, koji se može u stanovitim grupama mjeriti sa prvim zavodima monarhije, postalo je zavodom, kome je glas preletio daleko preko granica monarhije. Još prije osnutka muzeja bavio se Kosta Hörmann sabiranjem i proucavanjem narodnih pjesama muslomanskih te ih je izdao u dva velika sveska, u kojim je potomstvu sacuvao bogati niz narodnog blaga. Koliko je on radio oko unapregjivanja Glasnika ne treba isticati: svako, koji ga prolista od I.—XVII. sveska, pratice postepeno, kako se taj list diže na sve viši stepen, a kao ravnatelj zemaljskog muzeja znao je oko sebe okupiti vrijedne suradnike, sokoliti ili i savjetovati u njihovom radu, znao je sklonuti mjerodavne licnosti, da muzeju svrate ne samo svoju pažnju nego i najtopliji interes, jednom rijeci, on je znao naci onu osnovu, na kojoj je jedino bilo moguce sagraditi onu znanstvenu zgradu, koju nam predstavlja današnjim danom naš zavod. Istom je brigom zastupao Kosta Hörmann, koji je megjutim imenovan dvorskim savjetnikom, interese zemaljskog muzeja na mnogim znanstvenim kongresima 1895. u Innsbrucku, 1899. u Kijevu, 1900. u Parizu i dr., a tome imade zavod, povjeren njegovoj skrbi, zahvaliti veliki dio simpatija, što ih je stekao u stranom ucenom svijetu. Teško je reci, kojoj od obilnih zasluga, što ih je stekao Kosta Hörmann oko unapregjivanja Bosne i Hercegovine, valja dati prvenstvo. Njegov rad na upravnom polju nagragjen je vec danas time, što ga vidimo na jednom od najviših mjesta uprave u Bosn