II. Nalaz broncane dobe iz Drenova Dola. U proljecu godine 1900. obreo je seljak Risto Gjokic iz Miladica na obali rijeke Šibošice u Drenovom Dolu, kotar Brcka, kopajuci na polju, hrpu broncanih predmeta, priposlanih zemaljskom muzeju. Sastav tog nalaza odavao je na prvi mah, da je to takozvani depotni nalaz — poklad broncanih predmeta iz gore navedene dobe, koji se može smatrati kao dokumenat prometa sa obragjenim broncom u našim krajevima. Pobliže istraživanje nalazišta potvrdilo je taj nazor, jer se tamo nijesu našli nikaki kulturni slojevi, po kojima bi mogli zakljuciti, da je na nalazištu samom bilo kakvo naselje. Nalaz dakle nema one neposredne zanimivosti, što dolikuje i neznatnijim nalazima iz naselja, jer nam mogu poslužiti kao pomagalo za raspoznavanje životnih prilika staroga svijeta, ali nam i on u nekome vidu osvjetljava neka pitanja naše prehistorije, do sada neriješena. Taj se nalaz sastojao od prilicnog broja predmeta, koje nam je po obliku uvrstiti u doba broncano. Bilo je tu prije svega tri lijepe broncane podlaktnice, nacinjene od krupne žice trouglata proreza, omotane spiralnim smjerom u obliku cilindra. U jedne ima spirala 14 zavoja a duga je 16•5 cm, u druge ima 18 zavojnica, duljina 22 cm, a u trece 20 zavoja, duljina 19 cm. Uresa, osim u nekoliko zavoja najmanje podlaktnice, kojima je brid provigjena zarezima, nema. Patina je u njih smegje-zelena sa rigjastim ljagama, koje jamacno ne potjecu od sastavine bronca. (Tabla II., slika l.—3.) Slika 4. predstavlja celt sa ušicom, dug 12•5 cm, na oštrici širok 4•7 cm, u koga ce nas zanimati ornamenat ispod grla sapa, koji se sastoji od tri horizontalne plasticne prutice, a pod njima od druge, koja se na sredini savija u šiljak te se ovaj kao pravac produljuje do polovice sjekire vertikalnim smjerom. S obje strane tece njime još po jedna paralelna prutica. Drugi celt, dug 14•5 cm, na oštrici širok 4•4 cm, kome je ušica odlomljena ima posve slican ornamenat. Slike 5.—10. predstavljaju nam tri citava, dva na vrhu okrnuta srpa i još pomanji ulomak broncana srpa, koji oblikom idu u niz dosele iz Bosne poznatih broncanih srpova. Slika 11. i 12.: dvije slicne narukvice u obliku plosnate prutice, široke 1•8 cm na oba kraja nešto slabo sužene, otvorenih krajeva, po licu uriješene kosim povorima, na kraju sa dvije prijeke gredice. Slika 13. i 14.: dvije masivne sukane ogrlice obicna oblika. Slika 16.: privjeska u obliku triju koncentricnih kružnih prutica spojenih su radijalnom preckom a provigjena ušicom. Slika 17. i 20.: dva jednostavna otvorena koluta od krupne broncane žice. Slika 18. i 20.: Broncani kolutovi od bridaste broncane žice, jedan komad napose a cetiri spojena u jedan niz kao lanac. Uz ove komade istice se još jedna lijepa, žalibože krnjava fibula, prikazana u slici priloženoj tekstu, koja po svom obliku spada u posebnu karakteristicku vrstu fibula visokog luka, trouglate visoke nožice i velike zavojke na drugom kraju luka. Luk je u našeg egzemplara osobito visoko oskocio, na srijedi je proširen, nešto plosnat, s oba kraja uriješen sa pokrupnim zrnom. Sredina luka uriješena je uzdužnim prugama kosih zareza, a s obje strane zrna opasuju luk gusti nizovi obodnih zareza. I nožica fibule bila je uriješena graviranim ornamentom, ali je odlomljena te se ne da rekonstruisati. Žica, u koliko sacinjava zavojku, je bridasta a produženje do vrška igle je oblo. Visina luka bila je, u koliko se to dade po sacuvanom komadu zakljuciti od prilike 7 cm, duljina igle 11 cm. Ovaj nalaz odlikuje se od drugih dosele poznatih nalaza broncane dobe u Bosni jedno time, što je prilicno obilat po komadima, prem imade još i mnogo bogatijih, a drugo i time, što nam predstavlja dosta raznolike oblike. Ovo potonje mu daje osobitu vrijednost s razloga, što se vecina depotnih nalaza sastoji od istovrsnih komada a vrlo cesto samo od ulomaka. To pa i neka razmatranja, što nam ih on uzrokuje, neka budu povodom, da koju reknemo o broncu uopce a napose, da upozorimo na neke okolnosti, koje karakterišu naše prilike u doba broncano. Opisujuci nalaz iz Grice ustanovili smo ulogu, koju valja dodijeliti bakru kao preteci bronca te smo istakli i njegove vrline i njegove mane. Megju ove potonje ide i ta, da bakar pod dojmom kiselina — a gdje nema tih u prirodi? — lahko, gotovo preko noci, hrgja, a zelena hrgja, koja bi ga kao licilo zaodjela vrlo je otrovna. Jamacno je i ona bila razlogom, te se uporaba cistoga bakra nije mogla u tolikoj mjeri razviti, da se o njemu može govoriti kao o kulturnom materijalu, koji bi bio podesan da promijeni živolne prilike. Ovoj potonjoj mani bilo je lahko doskociti, ako se bakreni predmet oboji kojom pokosti (lakom), i doista, vec stari Egipcani umjeli su ocuvati svoje bakrene maceve od hrgje. Hemicar je Vauquelin mogao na jednom bakrenom macu egipatskom, što ga je hemicki ispitao, konstatovati, da je bio zaodjeven nekom smolastom tvari, koja je jamacno služila kao licilo a ujedno i sprecavala oksidaciju kovine. Ali i drugoj se mani — mekoci — moglo doskociti, jer bakar imade svojstvo, da postane tvrgji, ako mu se ili namjerice, ili slucajno primješaju stanoviti elementi. Hemicka su istraživanja dokazala, da se vrlo rijetko nalaze bakreni predmeti apsolutne cistoce, jer je u svakom slucaju dokazano, da uz bakar ima još uvijek i tragova druge primjese. Te primjese obicno ne mijenjaju svojstva kovine, ali neke mu daju vecu tvrdocu. Engleski hemicar Gladstone uvjerio se pokusima i analizom, da se bakru može na tri nacina dati veca tvrdoca: 1. primjesom bakrenog oksida, 2. arsenom i antimonom. 3. kositrom. U prva dva slucaja ta je primjesa slucajna, jer je i bakreni oksid i arsen i antimon cesti pratilac bakra u rudnicima te je ruda sama od prirode davala tvrgju kovinu. Razbornom rudaru bilo je lahko upoznati, da bakar s tom primjesom postaje tvrgji, pa rudi, koja te primjese od prirode nije imala, dodavati je. Da su to stari rudari zbilja namjerice cinili, dokazuje nam ta cinjenica, da mnoge bakrene halatke starih Egipcana