I. Slovjenske povelje u domacim arkivima. Naš nekadašnji uceni drug, Gustav Wenczel bješe prvi, koji je iz porodicnog arkiva baruna Jeszenaka, koji je arkiv 1879. dospio u arkiv Magjarskog narodnog muzeja, pod naslovom „Slovjenski historicki spomenici i magjarska historija“ (Szlav törtenelmi emlekek es a magjrar tortenelem) saopcio dvije slovjenske povelje bosanskoga bana Tvrtka, komentirao ih bilješkama prema nivou tadašnjega znanja, pa ih još i preveo. Od tada nije se sistematski pokušalo, da se tocno uglavi nalazište slovjenskih povelja, što se u magjarskim arkivima raštrkano nalaze i da ih nauka obznani. Odborski referenti M. Hist. Društva više puta su se sjetili na svojim pokrajinskim izletima, eda li usred nagjena gradiva imade osim latinskih i magjarskih još povelja i na drugom jeziku? Razumije se, da je magjarska historiografija morala da razjasni mnogo unutrašnjih odnosa — ta na mnoga pitanja naše kulturne historije ni danas još ne možemo da odgovorimo kako treba — te su se magjarski istražitelji tek samo sporadicno osvrtali na slovjenske povelje, koje su u vidu inostranih sveza dragocjene. No pri svem tome i to su vrijedni tragovi, te, napredujuci na tome putu, dolazimo do veoma razumljivih rezultata. Gradivo körmendskog arkiva kneževa Batthyanya najbogatije je slovjenskim listinama i u izvjesnom obziru znacajno utire put bosanskoj historiji. Magjarska historijografija odavno poznaje ovaj veoma dragocjeni arkiv, koji bi se mogao nazvati i zemaljskim arkivom u malom. Još je Matija Bel dobio od porodice dozvolu, da ondje gradi kopije; docnije su i Kovachichi odanle više komada upotrebljavali; suviše, iz körmendskog arkiva je ne jedan komad dospio i u zbirke Hevenesa i Kaprinaja. U šezdesetim godinama prošloga vijeka, prilikom prekodunavskih izleta prijatelja historije bješe körmendski arkiv cešce središtem ispitivanja. Pok. knez Filip Batthyany je veoma predusretljivo stavio na raspoloženje ispitivacima ovo dragocjeno gradivo. U njemu su istraživali obzirom na sredovjekovne povelje: Ivan Nagy, Jovan Czech, Imbro Nagy, Dezider Veghelv, — da ne spominjemo XVI., XVII. i XVIII. vijeka i istraživanje Kolomana Thalya. No kad je M. Historicko Društvo 1870. godine pošlo na izlet u Željeznu županiju, težište istraživanja palo je više na arkiv u Vörösvaru te tako se u ono doba nije ništa opširnije saopcilo o körmendskom arkivu. Uopce je velika mana naših arkivnih istraživanja, da su istražitelji — a to je i pojmljivo — više subjektivno, samo prema svojim svrhama, pretražili gradivo pojedinih arkiva, ali su pregleda o vaskolikom gradivu ovijeh arkiva vrlo rijetko sastav-ljali. Kada bi se sastavljali ovaki izvještaji, svak bi sabrao ono, što se njegova predmeta tice, a za ostalo se ne bi brinuo. Pošljedak bi bio, da je za t. zv. otkrica vazda ostajalo široko polje, dok bi megju tijem u interesu sistematskog historickog istraživanja bilo to, da saznamo tacno supstanciju pojedinih arkiva i da je ucinimo pristupacnom. U novije doba opet se obrnula pažnja istražitelja, körmendskomu arkivu, kada su Desider Csanki, Ivan Karoly, Ivan Karacsonyi, Henrik Marczali, Antun Hodinka i izdavac slijedecih povelja, svak u svojoj struci, naišli na izvanredno bogat uspjeh. Knez Edmund Batthyany svakad bi veoma usrdno dozvolio istraživanje. Tom prilikom se javno saznalo, da obzirom na ugarski srednji vijek — osim gradiva u centralnim arkivima — körmendski arkiv imade najviše podataka. Uvršteno u t. zv. Heimianu ili u Himfijevu porodicnu zbirku naidosmo na slovjensko historicko gradivo, što nam je osnovom za ovu študiju, brojem osam povelja. Snimivši ih još 1896. prvo s originala a poslije sa fotografskih slika, odavno se kanismo da ih objavimo. No najprije radi tocnoga citanja stupismo u dodir s izvrsnim profesorom beckog univerziteta, drom Rešetarem i uglavismo im konacni tekst. Ovom prilikom, u svezi s ovim gradivom, saopštavamo i one dvije Wenczelove povelje, koje sa gledišta proveniencije bezuslovno valja na ovo vrelo svratiti. Pošto ovo poveljno pragradivo znatno objašnjuje utvrgjivanje bosanske hanovine, odnosno porodice Kotromanove obzirom na njezino doba, to cemo u pogledu publikacije slovjenskih povelja s ovima otpoceti niz tih publikacija. Prvo cemo saopciti tekst povelja; za tim njihovu diplomaticku vrijednost; objasnicemo njihovu provenienciju, kako su dospjele u Körmend; analizovacemo ih historicki, da im zaokružimo vrijednost, a gledacemo da utvrdimo one historicki topografske rezultate, koji proistjecu iz ovijeh povelja, pridržavajuci sebi, da ili drugom prilikom sfragisticki prikažemo. II. Slovjenske povelje körmendskog arkiva i poveljno gradivo magjarskog narodnog muzeja u svezi s ovima. I.Mile, b. g. (oko 1322.). Ban Stjepan, sin bana Stjepana, gospodin svijem zemljama bosanskim, Soli, Usore, donjim Krajima i Humske zemlje i brat mu, knez Vladislav, daju sinu kluckoga kneza Hrvatina, knezu Vukoslavu u vjecitu našljednu djedovinu za to, što je zbog njih ostavio hrvatskoga bana i Bapšice, župe Banicu i Vrbanju i u njima dva grada: Kljuc i Kotor, koje su se župe pobunile protiv njih i pristale uz Hrvate. Svjedoci iz Bosne: Radoslav tepcija, knez Dabiša, knez Dragoš, župan Krkša i braca; — od Zagorja: župan Poznan; — od Rame: knez Ostoja; — od Uskoplja: Hrvatin Vuckovic; — od Usore: vojvoda Vojko, Branoš Ceprnic; — od Soli: župan Budoš, ceonik Hlap, svi sa bracom. Pisac: Priboe gjak bana Stjepana. Moištre u kuci velikoga gosta Radoslava b. g. (oko 1223.). Bosanski ban Stjepan i brat mu, knez Vladislav, u Moištri pred velikim djedom Radoslavom, pred velikim gostom Radoslavom, pred starcima Radomirom, Žunborom i Vuckom i pred svom crkvom kao i pred svom Bosnom na dušu svoju i svojih roditelja zadajti vjeru sinu kluckoga kneza Hrvatina, knezu Vukoslavu, da ga ne ce ni uhititi niti pogubiti; ako bi im pak ucinio zla, da stane pred dobrim ljudima i da se opravda. Za potvrdu ove vjere daju njemu i njegovim izravnim potomcima u vjecitu našljednu djedovinu dvije župe: Banicu i Vrbanju sa gradovima