Godine 1899. zapocele su se radnje na nasipu, koji ima da brani široku savsku dolinu od Bos. Broda pa do Brusnice od poplava, što bi redomice svake godine poplavile taj rodni kraj a mnoge godine svojom navalom otele jadnome težaku rod njegove muke, prije nego li bi sazrio. Kada se slijedece godine zapocelo radnjama oko ovoga nasipa, namjeriše se radnici pod Donjim Klakarem na ostanke staroga naselja, a mjernik gosp. Hugo Wacha, koji je upravljao ovom gragjom, cim je saznao za to, svratio je svoju pažnju na ove nalaze te je o tome izvijestio zemaljski muzej. Priposlani veoma obilni primjerci pokazaše, da je tu obretena bogata i zanimiva neolitska naseobina, koja je zavrijedila, da se sistematski protraži i prouci. Na žalost su se u tome slucaju kosili dvojaki interesi: znanstveni i interes narodnjeg blagostanja. Sistematsko proucavanje nalazišta zahtijevalo bi poman, spori postupak kod pretraživanja, a interes izokolnog naroda opet, da se što brže dovrši gradnja nasipa, koji bi imao, da ga štiti od nepogoda nabujale Save, a kako je pruga projektovanog nasipa baš prešla preko kompleksa njiva, na kome se nalaze ostanci prehistorickog naselja, nije bilo druge, nego nastaviti gradnju. Srecom je muzej u osobi gosp. Wache našao covjeka, koji je znao da svede u sklad i interese znanosti i one svoga zvanja te se on pobrinuo, da se u raskopanom dijelu pripazi na svaku sitnicu, koja bi se iz zemlje pomolila te bi mogla biti po arheologiju od interesa, pa da se uza to njemu kao graditelju nasipa ne ospori gragja. On je strogo naložio radnicima i naglednicima, da pomno priberu svaki i najmanji komad, koji bi mogao biti od važnosti i tako je njegovom skrbi dospio zemaljski muzej do obilne zbirke neolitskih starina iz ovoga naselja. Dok se nasip gradio, radilo se samo o tome, da se predmeti, što ih je zemlja tisuce godina prikrivala, ne bace sa ostalom zemljom u nasip, koji je valjalo sazidati, nego da se po mogucnosti spase za muzej. Tako nalazi iz prve periode iskapanja potjecu iskljucivo iz jarka kraj nasipa, iz kojega je izvagjen materijal za gradnju, a osim toga je gosp. Wacha po uputi pokušao i na dva mjesta izvan pruge, kojom je ovaj pošao, ne bi li se bar ponešto saznalo o opsegu, što ga zapremaju ostanci ovoga naselja. Rezultat dojakošnjega iskapanja i pabircenja na ovome injestu bio je do sele tako obilan, da vec sada moramo reci, da je to naselje bilo jedno od najvažnijih prehistorickih naselja, koja su nam u Bosni poznata. Sistematsko istraživanje, koje se ima na tome mjestu što skorije provesti, pokazace to jamacno još u vecoj mjeri nego ono par glavnih rezultata, što ih iznosim u ovom prethodnom izvješcu. Nalazište leži, kako je receno, u Donjem Klakaru, iduci od Bosanskog Broda niz nasip kod km 12•8. Savski se do na bosanskoj strani tu nešto suzuje, a jedno 1•05 km od nalazišta na zapadu presjeca ga oniska ilovasta kosa, što se spušta sa Gor-njeg Klakara prema obali Save te se primice tik do njenoga ruba, na kome iz zemlje izbijaju poveci krševi vapnenca i tvore 110 m visoku glavicu. Taj vapnenac ovdje se kopa i pece se od njega u krecani vapno, a sva je prilika, da je od njega postalo i ime mjesta Klakar, jer imenom klak oznacuje narod i vapno. Ta glavica je u ostalom i u arheološkom vidu zanimiva, jer se na njoj nalaze ostanci povelike rimske utvrde. Sudeci po ostancima debelih, solidno gragjenih zidina, koji se još amo tamo nalaze i koji su još pred koju godinu bili dosta dobro sacuvani, bijaše tu jedna od znamenitijih rimskih utvrda. Opseg njen bijaše tolik, da se je krecani isplatila muka vaditi iz zidova tesano kamenje te ga ispeci, ali je na žalost baš time razoren citavi raspored, koji je u gragjevnom vidu za našu arheologiju mogao biti preznamenit. Lokalna je situacija na ovome mjestu tako zgodna, da moramo suponirati, da je tu u rimsko doba bio znameniti prelaz preko Save, jer se zahumlje ovdje spušta blagim obroncima tik do same rijeke Save, koja je tu osim toga i prilicno uska tako, da prirodni položaj izazivlje, da se — izbjegavajuci mocvare u gornjem dijelu doline — svede baš amo cesta, koja ima sa brdovite Bosne sici te preci Savu. Ja držim za to, da je prelaz ceste iz Salone u Syrmium kod rimske postaje Marsonia bio na ovom istom mjestu a ne, kako se do sada mislilo, u Brodu. I danas, prem su se prometne prilike veoma promijenile, svedena je iz Dervente cesta amo, akoprem ona na bosanskoj strani nema nastavka. Tlo savske doline ima tu isti karakter kao i svuda, gdje se proširilo u povecu ravnicu. Nisko je, ravno i rodno, a gotovo horizontalnu ravnicu prekidaju mjestimice nepravilno poredane dugoljaste žljijebi, u kojima se iza poplava ustavlja voda te tvori mocvare, obraštene šašovinom i trstikom. Plitke žljijebi spajaju za poplava te lokve megju sobom i sa Savom a izmegju njih nanijela je voda mjestimice prudi, koje su se jedva vidljivo izdigle nad površinom izokolnog tla. Take slabe izbocine ostale bi za poplava suhe, a taka jedna izbocina bijaše i mjesto, na kome je obreteno naše naselje. Narod tamo zove to mjesto Laništem, jer se tu prvi puta, kada se iskrcila šuma, sadio lan. Njivu obragjuje Anto Gjukic. Na zapadu Laništa, od ivice savske obale 300 m daleko, ima plitki jarak — Josica jarak — kroz koji iza poplava otjece suvišna voda Savi, na istoku, podno obronka, što se stere Savi tece pravcem od jugozapada sjeveroistoku potok, nazvan Srednja rijeka, a na sjeveru prema Savi ima nekoliko dugoljastih, smjerom tijeka rijeke položenih pomanjih plitkih lokava, koje preko ljeta presuše. Lokvasto je i tlo na južnoj strani Laništa tako, da je ono u doba poplave opasano odasvuda mocvarom i vodom. Prema tome ovo mjesto ni malo ne odgovara današnjim uslovima za napredno obitavanje. Mocvara sa svojim miazmima odvraca svijet od toga, da se tu nastani, a ako tu ipak ima tragova starome nastavanju, tumaciti nam je to ili time, da su se hidrografske prilike tecajem velikog niza stoljeca promijenile ili da je stari živalj, što je tu živio, tražio baš takovih prilika, kakovih je nala