Vodim je za ruku, kao da ja nisam njeno dijete, vec ona moje. Na suncu prvog novembarskog dana došla mi još sitnija nego umotana u deku u prevelikoj fotelji, u sivilu betonskih zidova jednog hladnog stana. U mojoj ruci njena drhturi. Mama, možeš li? pitam je, a ona grabi žumo praznim platoom ispred utaza u Groblje Bare. Gdje su oni, odakle li pucaju, govori više za sebe, a sve se nekako »namješta« da ona sa svojih cetrdeset pet kilograma, gotovo za dvije glave niža od mene, mene zašthi. Ne boj s .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.