Bjelanovic Sava, osnivac i voda srpske stranke na Primorju, ma da je sa javnog poprišta išcezao u naionu muške snage, bio je ipak tako srecan da je još oko zaranaka života svoga cuo glas narodnoga priznanja. On je svoj, relativno kratki vijek, tako obilatim i tako korisnim radom ispunio, da je gotovo nemoguce u zbijenoj slici prikazati ga: novinar, besjednik, partijski organizator, književnik, on je u svakom poslu dao dokaza o svom bistrom umu, o svom agilnom talentu, o svom idealnom naprezanju; on je, narocito, dao svuda i svakom prilikom dokaza o nepokolebljivosti svojih uvjerenja. Ali ono cime ce njegovo ime ostati za svagda spojeno, i o cemu ce morati racuna voditi naša kulturna istorija, to je osnivanje srpskog politickog organa na Primorju, onog sudbonosnog Srpskog Lista, koji je dalmatinsko Srpstvo trgao iz mrtvila, zadahnuo ga narodnom mišlju i narodnim idealima, te iz bezsvjesne gomile stvorio živu i kompaktnu srpsku narodnu stranku. To je onaj budilac-list, što ga je starija generacija rado isticala kao najbolji u svoje doba politicki list na Slovenskom Jugu, i koji ce, svakojako, ostati vjerno ogledalo najznamenitijeg casa politicko-narodne borbe primorskijeh Srba, kao i opceg kulturnog stanja našega naroda u to doba. U istoriji srpske žurnalistike Srpski List, potonji Srpski Glas, zauzeo je odvojeno mjesto, mjesto vidno, koje bi njegovu osnivacu ocuvalo ime u uspomeni potonjih naraštaja cak i onda, kad nicim drugo ne bi imao da se pred potomstvom podici. Jer ovaj list nije bio samo nosilac jedne politicke misli, zastava pod kojom se okupljalo primorsko Srpstvo, nego je on za svoj naraštaj bio i znamenita škola pismenosti. Bjelanovic se nije borio samo za narodna prava i politicke ideje, nego je on perom u ruci djelovao i kao zaslužan pionir srpske prosvjete. On je brižljivo pratio, bilježio i bistrim pogledom ocjenjivao sve kulturne pojave u i izvan Srpstva i Slovenstva. S velikim marom bilježio je svaki ekonomski i kulturni napredak, svaku važniju književnu pojavu u svojem narodu. Njegovi književni fejtoni — ponajviše utisci s kratkihputovanja, ili prikazi savremenih srpskih publikacija — jasno svjedoce koliko je ovaj odlicni novinar imao smisla i za cistu književnost, za pitanja stila i ukusa. Ta osobina njegova, ta njegova pažnja prema stilu i književnom obliku, karakteriše na osobit nacin ovog srpskog žurnalistu. Sava Bjelanovic, odlicni dak zadarske italijanske gimnazije, unosio je u svoje novinarske clanke onaj meki umjetnicki quid, kojim se mahom odlikuju oni naši pisci i naucnici, koji imadoše prilike da se ogriju na toplom suncu latinske kulture. Smisao za lijepu formu, to osnovno obilježje romanskijeh majstora, bio je jako razvijen i u ovog njihovog daka sa istocne obale Jadrana. Nema razlike u tom pogledu izmedu Bjelanovicevih uvodnih clanaka i onih živolaznih, atickom solju zacinjenih „Pabiraka”, koje je publika gutala u slast. Ali ta stilisticka gipkost, ta, rekao bih gotovo, smišljena koketerija njegove fraze, nije nikad tako daleko išla da je to ispadalo na štetu srpskoga jezika, njegove cistoce i njegova duha. Na cistocu je, štaviše, mnogo polagao. Sam njegov materinski jezik — jezik kršne Vukovice — davao mu je za to bogatu osnovu; a da ga citanje tudih stvari (osobito kojekakvih novina, koje je morao da cita po zanatskoj dužnosti) ne bi pak zarazilo, te mu i nehotice u krv prešlo i rodeni jezik natrunilo, on je cešce odilazio u svoje rodno mjesto da se tu na izvoru okrijepi, te da iz doticaja s narodom, kao ono Antej iz doticaja sa materom zemljom, pocrpe novu snagu za svoj dalji rad. A taj rad — narocito u potonje vrijeme, kad je Sava bio vec postao i narodni poslanik na dalmatinskom saboru — bijaše ogroman. Novinari u velikom svijetu, koji u izvjesnoj redakciji imaju da njeguju neku izvjesnu rubriku i samo za nju da se brinu, ne mogu ni da se domisle šta je to u provinciji sam uredivati partijski list, koji nzlazi tek jednom na nedjelju. Cuvena rijec Nulla dies sine liea pokazuje, u takom slucaju, samo jedno lice mucnog i tugaljivog pitanja. Drugo lice, ili bolje, nalicje njegovo, sastoji se u svakidašnjem obligatnom i pažljivom citanju ogromnog broja periodicnih novina i povremenih publikacija, te u bilježenju važnijih pasusa i vadenju ekscerpata, a sve to samo zato da bi se u narednom broju predusrele sve protivnicke tvrdnje, koje idu za tim da zavedu javio mišljenje, te da bi se u listu iznijela prava slika onoga što je kadro da obilježi partijsko stajaligate i citaoce što bolje orijentuje. Kad se doda još da je Bjelanovic sam vodio svoju obilatu korespondenciju, ispravljao razne priloge svojih dopisnika, pa se u nekoliko starao i za korekturu lista, onda ce svakom razumljivo biti koliko je takav urednik morao materijalnog truda ulagati i koliko je, u takim prilikama, trebalo imati volje i ljubavi, pa da se list u književnom pogledu održi na nekoj visini, i od novinarskog posla ne napravi obican zanat. Oh taj novpnarski posao, kako ga je Bjelanovic, pokraj svih njegovih neugodnih strana, zavolio bio i kako ga je predano i samoprijegorno vršio! Kad se mišlju prenesen u ono idealno doba naše narodne borbe na Primorju, licnost Savina iskace pred mojim ocnma kao simvol i olicenje cijeloga pokreta. I ja ga gledam u onoj skromnoj momankoj sobici povrh Brciceve apoteke u zadarskoj Širokoj ulici, kako sjedi za stolom i perom šara po onim duguljastim strizama modrikaste hartije, na kojima bi obicno pisao svoje clanke. Soba je sva u magli od pusta duhanskog dima, alž to pisac nikako ne primjecuje; redovi njegova sitna, dosta citka rukopisa, nižu se jedan za drugim u zbijenim vrstama, kao što se u tanjiricu za pepeo nižu mnogobrojni ugarci dopušenih cigareta. Prema njemu, na duvaru, visi slika Svetozara Miletica, ovjencana lovor-vijencem, i jedne stare javorove gusle, poklon, ako dobro pamtim, njekog poštovaoca iz Crne Gore. Tu u toj cednoj sobici, koja je sa susjednim saloncicem n jednim kabinetom za snavanje sacinjavala citavu redakciju, tu je Bjelanovic vrl