Ima tomu dvije godine. 10. jula nagiosmo se baš o podne na kerepeškom kolodvoru. Moj se veseli Mikulica dokotrljao brzim vlakom iz Zagreba, dok sam ja na onom širokom peronu izmoren cekao. Za ono šest sati, što sam prije moga suputnika došao u Peštu, trebalo je uciniti mnogo. Najprije pozdravih strica, onda se predstavih ruskomu konzulu, da mi vidim putnice, onda promijenih modre austrijske banknote u šarene ruske papirice dugine boje sa slicicom pokojne Katarine II., i najzad se svratih na kolodvor. Drugi smo dan u sedam sati, a bila je subota, zašli u brzi vlak, da nas baci preko Karpata. U prvi smo mah šutili, a to se razuinije samo sobom; svaki je od nas hotio da repetira i utvrdi u fantaziji stvorene slike pravoga poljskoga židova u Varšavi, najvecega zvona na svijetu, silnoga sajma u Nižnjem Novgorodu i širokoga Nevskoga prospekta. Ove sve slike covjek sam u mašti stvori, pa ih drži dugo vremena, dok se ne namjeri prilika, da ih impertinentna zbilja ne baci u vjecni zaborav. Jurili smo nekud mimo Gddiilo. Plodna ravnica sa nešto huinlja i zidanica, nešto jablana i vitorogih volova, sve nas to nije ni najmanje interesiralo. Vrijeme bijaše ugodno, sitan je vjetric njihao klasjem po poljima, a starica koludrica što je uz nas u vagonu sjedila, niirno prehiraše usnama, prevrcuci od casa do casa listove neke stare knjige. Dozivali smo u pamet male (neka mi oproste romanisti) „avanturice" od prošlih ferija, sjecali smo se pjenovite Vltave i plzenjske pive bez pjene, vesele „hospode u Kokorina",Budjejovacke kiše,Vordenberških željezara i bledskoga „cvicka". Oko desete zagjosmo u neka brda, što smo ih vec gotovo sat prije gledali. Željeznica zavija amo tamo, hvata se jedne doline pa prcko malenoga sedla prelazi u drugu; tu vidiš most, ondje prozor, svaki se cas zaustavljaš na kakovoj postaji, ulaze u vlak rudari, drugi te nude novinama, vodom. Vidiš klasicne tipove crnih šiljatih brkova, živih ociju, djevojaka vrane kose, fina lica, debelih usana. Živi je to kalejdoskop. Tek što se ogledaš za kakim interesantnim božjim stvorom, i opet se sve gubi u daljinu. Telegraficki se stupovi natjecu. Zelena se brda okrecu oko nekoga neznanoga središta, svježe se grane mladog drveca uz onu brzinu pretvaraju u široke zelene poteze. Gvozdena se životinjica pred ono šest vagona muci i uzdiše; cutiš svaki kucaj njena srca, svaki uzdah njene duše. Nemilosna je priroda postavila strašnu kamenu barijeru — Karpate, a sva se pamet ljudska koncentrirala u onom željeznom trbuhu, da je prevali. Kad je iz daleka gledaš, kako svladava sve zapreke, kako buši gore, prelazi rijeke i ponore, —eto cini ti se kao da gusti pramovi teškoga dima pišu po plavetnom nebu onu Galilejevu: Pero si muove! — ultimatuin i navještaj rata izmegju ljudske pameti i tvrde prirode. I moj je suputnik, pravo djetešce devetnaestoga vijeka, ovaj cas pomišljao na dim. Nemilosna tehnika nije još izmislila aparata, koji bi usrkavao dim, pa ie tako moj drug izišao sav prljav, kad je zacaran lijepom okolicom pogledao kroz prozor. Daleko pod našim nogama digao se na pristranku strme gore lijep gradic Kremnica ili kako ga Madžari zovu Korinenczbanya, — rodno mjesto vecine naših krajcara i filira, koji na sebi nose svoj krsni list — K. B. Debela jelova šuma zaodjenula svojim gustim zelenilom sve okolišne vrhove, a gradio se poput Betlema stisnuo u dolinu. Iza nekih cudnih zavoja i tunela ugjosmo u dolinu Vaga. Ali da lujickim tumacenjeni tehnickih specijaliteta no dosagjujem izvjedljivoj citateljici, držacu se svoga kronicarskoga zanata, pa cu i opet spomenuti, da je željeznica majstorski sagragjena, da je dolina Vaga carobna i da se na nekim vrhovima, što se nekud na zapad prostiru poceše poigravati dovoljno korpulentni oblaci. Mi od geografskoga ceha zovemo ta ugojena nebeska individua naprosto „nimbus". Brzo se žalibože uvjerismo, da je moja nefološka determinacija bila valjana. Prije postaje Rutke zamota se vlak u maglu, iz koje se izlila prava pravcata kiša. Na utjehu vrijedne citateliice, koja možda ne voli citati mokrih putopisa, spominjem vec sada, da je to na citavom putu bila prva i pošljednja žrtva bogu Pluviju, — a da su nam kišobrani poslije bili sasma suvišna rekvizita. — U Rutki trebalo je da pogjemo u brzi vlak, što vozi od Košica u Oderberg — ili Bohumin, kako ga Cesi zovu. Da bude malo promjene, poce kiša, a onda se nenadano prohtjelo Košicko-Oderberškom brzovlaku da nas na cjedilu ostavi; bili smo nešto zakasnili, penjuci se na Karpate. Kakovo je to veselje bilo megi putnicima! Jedan starcac sa debelim ocalinom stao grditi upravu: — Danas moram biti u Krakovu! — Ne bojte se, odgovara glavar postaje; ovaj ce vlak dobiti još jednu lokomotivu, pa ste za cas u Oderbergu. — A molim vas, hocu li ja stici do beckoga brzovlaka? upita jedna gospogja. — Ne bojte se, odgovara glavar neobicnom ustrpljivošcu, pa iste rijeci repitira dvaestput. Za pola smo sata na sveopce umirenje odletjeli sa dviie lokomotive do šleske granice. Silnom smo brzinom Jurili sa Karpata; trebalo je da u Oderbergu ulovimo brzi vlak Sjeverne Ferdinandove želieznice, što ide od Beca u Lwow. Gustim šumama sjevernoga obronka karpatskoga vodi nas put neprestano niz brdo. Tu ostavismo vode Crnoga mora, pa nas eto u Baltickom podrucju. Lokomotive sopte i zvižde, od silnoga zaviranja kotaci kriješte, oblaci se lome, suncana se zraka odnekale ukrala, pa sjela na plodno humlje šlesko. Jasno se svježe zelenilo, što se onako divno poslije kiše javlja, prostrlo pod našim nogama. Zarodala se sela, crkve i sva sila fabrika. Zaletjesmo se obasjani mladim suncem u Tješin, kapitala šlesku. — Dvije minute! Pred nama lijep svjež grad, podaljc šuma dimnjaka, iz koje se vertikalno dižu stupovi tamna dima, onamo na jug visoka se Tatra zaodjenula lagackim velom od magle, popnt mlade, kad ide na viencanje. Tek što smo stali, oto nas i opet na putu. Stara koludrica, što je do sada jednako zurila u svoju knjigu, najednom se okrene k momu Nikolici, pa ga u po glasa pita nekim njemackim j