II. Na obalama Visle. Pozdravilo nas svijetlo modro nebo. Numerirani „izvošcici" mirno sjede na svoiim kolima. Nema buke i vike, jer svaki pasažir dobiva od policajnoga stražara metalni broj, treba da glasno povikne taj broj — i eto „izvošcik". Na po saneni sjedosmo u kola. Lijepa li života vec u rano jutro. Cudo božje, što mi sa juga i zapada pomišljamo o ruskim gradovima! Tu u Varšavi prviput me prevarila moja fantazija. Dokotrljasmo se po izderanu granitu do hotela „Europe". Moglo je biti osam jutarnjih, kad smo nas dvojica, dobre volje i svježom vodom okrijepljeni izašli u ,,Krakowskie Przedmiešcie". To je varšavska glavna ulica. Nakupilo se naroda na toj širokoj cesti — svake ruke. Vidiš seljaka u paradnim odijelima, ženskoga svijeta što nosi živež na trg, otrcanih židova, koji ti kojekakvom robom dosagjuju, ondje se ruska regimenta spremila nekuda na marš. Sve se ulice ispunile, vike ima posvuda — a nas dvojica stojimo usred te vreve, pa se zagledasmo jedan u drugoga: — Amice, ja ne razumijem ni rijeci! — Ni ja, odvrati moj suputnik mirno, misleci na onu latinsku „Solamen miseris.“ Bilo je još dosta rano — a nedjelja. Cudne se slike regjale pred našim ocima. Seljaci iz najbliže okolice tjeraju u grad svoja kolica sa zvoncima, na glavu posadiše poznatu kvadraticnu konfederatku. Kod njih ima neki osobiti tipus. Treba samo pogledati Matjejkove slike ili portrait Jana Sobjeskoga. Ono poliackih seljaka, što smo ih prije vidjeli, ono je bilo siromaški odjeveno, iadno i zamazano. Pricinilo mi se, da su seljaci iz varšavske okolice nešto imucniji. Možda se i prevarih — ta bila je nedjelja. Žene, što rijetko kad svoju robu na glavi nose, stasite su — a ima i lijepih lica. Najcudnije što sam tu opazio bijaše, kako se seljak sans gene druži sa Židovom. To je drugi jutarnji tipus u Varšavi. I — Židovi se na taj dan nešto ljepše odjenuli, — govoro svi poljacki, a samo gradski Židovi govore koju tu i tamo njemacki. Kad smo se poslije kod dejeunera sastali s nekim varšavskim profesorom, onda nam taj dobricina svom poljskom elokvencijom i žarom razloži detaljno židovsko pitanje u Poljskoj. On — i ako protivnik Rusa, a oz to vatren katolik, — izjavi posve otvoreno, da su nekad Židovi u Poljskoj bili baš potrebni, da su oni bili na neki naoin „tiers etat", — jer gragjanstva ne bijaše ni za lijek. Sa ugla Czyste i Krakovskoga predgragja, gdje je naš hotel stajao, pogjosmo prema Saskom placu. Tu, gdje se Krakovsko dijeli na dvoje, tu sazidaše „prijatelji znanosti" veoma lijepu zgradu, a pred nju posadiše na mramorni piedestal starea Nikolu Kopernika sa globusom. Krakovsko seonda pretvara u ulieu Nowy Swiat, jednu od nahfrekventiranijih u Varšavi. Sve ulice u Varšavi uvijek su dosta pune, jer grad broji danas do pol milijuna žitelja, ali Krakovska, Nowy Swiat i neke u Starom gradu glavne su prometne žile. Vratismo se do Gouvernementa. Tu so diže pred velikom palacom spomenik ruskom generalu Paskijevicu — trn u oku pravom Poljaku. Krakovsko se predmješce proširuje, pa se dokanca sa nepravilnim Zamkovym placom. Tu se na vislanskoj strani postavila Kraljevska palaca — ili kako Poljaci vele: Zamek krolewski, a pred njim jedno malo cudo, koje treba gledati durbinom. To je spomenik kralju Sigmundu III. Vazi, — ali me je momentano podsjetio na jedno poglavlje Wielandovih Abderita — gdje se pripovijeda, kako su na visoki — ogromni stup postavili malu statuu neke cudne Venere. Taj je Sigmund bio velik kralj, neko je vrijeme vladao Švedskom, onda je zašao u Rusiju, zauzeo Moskvu, predobio za Poljsku Cernigov i Smoliensk, a kad je mladi sultan Osman II. navalio na Poljsku, onda ga Sigmundova vojska pod mladim kraljevicem Vladislavom kod Hocima sasma razbi — što je svakomu poznato iz Gunduliceva „Osmana". Pak tako velik kralj dobio je tako malen spomenik — a na tako ogromnom stupu, prava Collone Vendome, koja nadopunjujc disharmoniju na Zamkovom placu. Dotle poodmaknuše ure; moj Nikolica i ja uzesmo studirati razno poljske natpise na ducanima, pa se brzo uvjerismo da s pisanim jezikom ne bi bilo toliko neprilike, koliko s govorenim. — Zvona sa svih strana stadoše ozvanjati. Ne znam zvone li igdje na svijetu, — izuzevši dašto grad Spljet, toliko koliko u Varšavi. Iza maloga dejencura, koji smo uzeli kod Aleksandrina, eto nas i opet na cesti. Nastala žestoka vrucina. Zrak se napunio velikim sitnim prahom od silnih kola, koja se kotrljaju Krakovskim. Tu se pokazuje prava varšavska publika. Na visokim kolima sjede dva ruska oficira pa ravnaju krasnim cetveropregom, — iza njih mrki Kozak sa bijelim kalpakom. Vojnika ima mnogo u Varšavi, jer je sva naokolo utvrgjena malim fortovima, a moja me crvena knjižica naucila, da iznad Varšave u Aleksandrovskoj citadeli ima hrane za dvanaest hiljada ljudi. Po mekanom asfaltu takogjer šecu oficiri i momcad, — u paradi i sa gestama, da bi im kaki zavigjao bavarski ili pruski „lieutenant". Svi puše cigarete. Druga kola: poljski šlahcic sjedi u svojoj širokoj kociji, kocijaš odjeven na narodnu na prednjem sjedalu, do njega isto tako sluga, a straga još jedan lakaj u narodnom. Boje su vidne, vidi se iz daleka. U trecoj kociji, crnoj, lakovanoj, sa dva sjedala sjedi stari gospodin sa zlatnim cvikerom, crno je odjeven, cilindar se ljeska o suncu, puiši cigaru sa crvenom podvezicom, sluge livrirani crno sa srebrnim pucetima. Ovo je varšavski bankir. Ele opet tri varšavska nedjeljna tipa. Za cudo svaki od njih hoce da pokaže, kako ima dobre konje. To leti kao lasta, šlahcic tjera da dostigne cetveropreg ruskih uniforma, a ni bankir ne ce da bude zadnji. To se tako reda dva sata. Izvošeiei što voze pasažire od Videnjskoga na Tjerespoljski „voksal", ili oni što sa Feterburgškoga kolodvora dolaze, jure gradom da je strahota. Sve to komešanje, sva ta vika i nered ponešto nas i uzrujavaše. Svaki cas stane koji trajmway, dok projure kakva kola. Tu ceš sto puta cuti: — Pasja krv! Svako poljsko konjce pozna tu frazu, a zna je i svaki pješak, pa se na taki ljupki poziv mice s puta. Dv