— Cuj, to ce bili krasno u Nižnjem sa gospogjom i gospodinom iz tulske gubernije! prihvati Nikolica. — A što cemo reci — kuda smo sestru metnuli? Toga pitanja nijesmo riješili. Drugi dan izagjosmo, a vratar nas upozori da je u Uspenskom saboru i hramu Spasitelja velika liturgija zbog rogjendana velikog kneza, guvernera Moskve. Za cas razlijegalo se sa Ivana Velikoga veliko zvono Mihajla Fjodorovica. Uspesmo se na Kremalj. U katedralu nakrcalo se sila ljudi; po sredini caklile se uniforme, pred vratima sjajni gardisti sa srebrnim šljemovima i mrki kozaci u zelenkastim kaftanjma. U crkvu zagjosmo pokrajnim vratima. Cudan prizor! Lagani se modri dim prostro crkvom u horizontalnim slojevima, stotine svijeca i silne uljenice što vise pred ikonostasom, kao da biju boj sa sumornim danjim svjetlom, koje prodire kroz visoke prozore. U srednjem prolazu nastavio se sa svake strane red gardista, pred ikonostasom skupilo se visoko vojništvo i cinovništvo sve u uniformi, tu su namjestili crveno klecalo na kojem kleci svecar, cetiri ili pet svecenika u sjajnim odorama pjevaju liturgiju. Prigušeno danje svjetlo slabo rasvjetljuje citav prizor, a stotina onih svijeca treperi, njihovo svjetlo titra na zlatnim i srebrnim okvirima, pa zabljesne katkad na kakom dragulju, kojim su okicene slike. Sad mi se Uspenskij sabor prieini sasma drukciji; nešto tajnovito sveta lebdilo je nad svim onim ljudima, što su klecali pognute glave. Ljudi nadolazili sve više pobocnim vratima, pa smo morali izici, jer bismo inace sat i po morali stajati nasred one vreve. Spustismo se do Moskve, pa onda onim velikim stubama zagjosmo u hram Hrista Spasitelja. Crkva — kako je velika, bijaše gotovo prazna. Tuj i tamo stala grupa tugjinaca pa se razgledaju po crkvi, pred ikonostasom skupila se koja stotina ljudi pa klececi slušaju liturgiju. Sama je srednja kupola široka trideset metara, a diže se iznutra visoko do kojih devedoset metara. Silnom elegancijom istice se ta crkva pred svima drugima u Moskvi. Poput vaze u pustinji pricinile mi se slike Vjerešcagina i Sjemiradskoga iza onih drvenih slika u Uspenskom saboru. Zraka suncana pala na ikonostas pa ga rasvijetlila, — prizor prekrasan. Najednom zapjeva svecenik jakim cistim grlom, a onda poceše crkveni pjevaci s desne strane. Duboki glasovi razlijegahu se pod onim kupolama poput grmljavine; nenadano upadaju djeciji glasovi, tako skladno i složno, da se moj drug hotio zakleti, e imadu uza se harmonij. Muškaracki se glasovi miješaju sa djecijim glasovima, tenori izdignu svom silom. puni se prekrasni akord razlije onim siliiim prostorom, onda pojanie postaje slabije, trojo djecice i basovi još se i jedva cuju, zvuci zamiru kao da su usred tihe noci niz Moskvu lagjom pošli u daljinu. Onda opet zapjeva svecenik svojim metalnim glasom. U tom se glasu ocituje silna energija i samosvijest, — a u onom skladnom punom akordu ogleda se kanda silna široka stepa — citava Rusija. Sat smo i po stajali naslonjeni na jedan stup, pa smo uživali, ne misleci ni na što. Na žao nam se dalo, kad se svršila liturgija. Europa je slušala Agrenjeva Slavjanskoga, bila je entuziazmirana njegovom pjesmom, u istinu covjek dobiva po njem tek mali pojam, kako to Rusi pievaju. Ne cu zaista nikad zaboraviti pieva iz Hrama Spasiteljeva. Posliie toga pregledasmo na brzu ruku kucu familiie Romanova. To ie opet nešto specificno rusko. Uska vratašca, uzane niske stube, sve od drveta, a sobe nakrcane koiekakim finim starinskim stvarima i sitnicama iz XV. ili XVI. viieka, što su ih ruski carevi dobivali na dar od poslanstva niemackoga, engleskoga i francuskoga. To me je sve vratilo za dva vijeka natrag. Kako su žene u onom prvom ruskom kazalištu imale svoj tainikprozor, — tako su i u bojarskim kucama, a valjda i u drugima imale svoje posebne odaje, da se ,,ne miješaju megju ljude". Možda je to ostatak mongolski, a opet može da bude i specifikum slovienski, ier i naš seliak ioš uviiek veli: ,,da 'prostite moja žena!" U Romanovoj kuci biiaše poseban nizak trijem za žene. Jedna cigareta na Aleksandrovom parku, pak mala promenada imala je da bude priprava za veliki posao. Kako smo vec pregledali dva najznatnija muzeja, tako nam ostadoše još dvije galerije Rumjancova i Tretjakovskoga. Te galerije, pak Peterburska Eremita, firentiski Pitti ili madridski Prado — sve je to nekud na isto brdo tkano. Istina ima u tim skladištima slikarske i kiparske umietnosti mnogo toga — a opet svagdie Rafael, MichelAngelo, Rubens, Van Dyck, Durrer i Murillo. Gospodin je bog dobar pa je dao slikarima da doživu velik broj godina, kao da se je vec onda znalo, koliko ce po Europi biti galerija slika. Osim Rafaela, koji je u trideset i sedmoj godini umro, a to je iznimka, stale je umjetnieki veoma dobro konservirao svoje clanove. Rembrandt i Rubens sretno su preživili šezdesetu, Murillo, Canova, Leonardo i Guido Reni primakli se sedamdesetoj, Kaulbach i Thorvaldsen prevršili su sedamdesetu, Teniers, Luka Kranach i Overbek umrli su u osamdesetoj godini, Claude Lorrain u osamdeset i drugoi, MichelAngelo docekao ie devedesetu, dok jo staromu Tizianu falilo tek nekoliko mjeseci da proslavi zdrav i živ stogodišnjicu svoga poroda. To su generali, — a tek — dii minorum gentium, koji su stekli pravo, da im se imena nalaze u galerijama! Kaka bi to nevolja bila za evropske galerije, da su recimo Tizian ili Teniers umrli u — Rafaelovim godinama! Kolika tek muka po svjesna turistu — da sve to pregleda! Ne cu megiutim da vodim opoziciju uzalud. Pregledali smo galeriiu Rumjancovu, nadivili se slikama Siemiradskoga, Vjerešcagina i Ajvazovskoga, a onda smo se u drugoj divili i opet istim slikarima i požrtvovnosti velikoga moskovskoga mecene Tretjakovskoga. — Br — br! zabrunda naš izvošcik sjedeci na bicu. Moskovski izvošcik stidi se osinuti konje. Vozili smo se u „Sokolnickaju rošcu". „Krasnaja vorota" t. j. crvena vrata — zovu se vrata, koja su inako posve bijelo namazana. Ta vrata vode na tri željeznicke stanice, — sve tri stoie na istom trgu, to je Rjazaniski, J