Neimari bolje buducnosti i srece naših naroda prokrcili su i krce mnoge nove staze i puteve. Te staze i putevi, utrti nogama novih ljudi, ugrijani tijelima mladih boraca na njihovim sastancima, oni su slobodni, oni su naši, oni nas vode. Po njima idu brigade hitre, vitke, smione. Idu brigade duge, gladne, žedne, ranjene, umorne i bose, idu divizje necujne, odlucne uporne i silovite. Ide vojska, ide i narod preKO gora i polja, preko oštrih litica i divljih potoka, kroz mracne kotline I vlažne, guste i drevne šume, po kiši, magli i snijegu, kroz noc i vijavicu — idu svuda, kroz sela i gradove, kroz sve naše krajeve. Prolaze seljaci i gradani, radnici i inteligencija, i žene i djeca nose puške svakojake. Izmedu nožnih prstiju im promice gusto blato, oštri škriljevac cijepa tabane, a prtinom ledenom, otekle crvene noge u ritavim carapama obloženim ledom, ostavljaju crvene tople tragove. Ide i on, cili pješak sa štapom u ruci, zastaje, propušta kolonu koju ocinskim pogledom prati, zatim gleda u daljinu, tamo dole, daleko u sivo polje. Vjetar mu leprša kosu, hladi visoko i vedro celo, dok obrvama plavim štiti uporne i pametne oci. NepokolebIjive mišicave vilice živo titraju a postojana cetvrtasta brada sa stisnutim usnama odaje strpljivost — primjetljivi stalni smiješak — covjecnost. To je on, to je naš Tito. Prolazi kroz kolonu i uskoro ce opet biti na celu, svuda se po zemlji ori. Pjeva vojska, pjeva narod, pjevaju djeca. Cica, Mladen i Šolaja, kršni Sava i mnogi drugi, naši heroji. Pjeva Skender, Branko Copic, Goran Kovacic, Radovan Zogovic, Vladinir Nazor i Risto Tošovic i još mnogi, znani i neznani Narod slavi majku Stojanku, što dade tri jedinka sina i što je s partizanima švapsku prugu trgala." Osveta ce stici one koji ubiše malu Mariju u žutom ocevom kaputu, na sniježnoj Petrovackoj cesti. Nece izbjeci kaznu oni, što povadiše nevinima oci i preklanim napuniše bezdane. Osvetnicka ruka ce stici one, sto ogariše nevine bijele zidove naših siromašnih sela, Što poklaše krave mrkulju i zeku, hraniteljice Titovih pionira. Gluhi glusac, seljak iz Okruglice, proklinjao je nove Brankovice još u februaru 1942. Vec 1941 u srcima se naših ljudi vije zastava sa Staljinovim Imenom, njemu se vežu, marame, pjevaju pjesme« Cuvaju se i skrivaju brižno darovi, cekaju crveno armejce. Prvi puta naši ljudi smiju da vole bratsku Rusiju. Ljubav raste i njezin izraz za sve što je slobodoljubivo. Slave se bitke što nose slobodu. Slobodan je Beograd, Banat I Backa, slobodna Srbija, Dalmacija I skoro cijela Crna Gora. Tutnji Crvena armija, tutnje i naši, Pobjedonosne pjesme cuju se sa sviju strana, to idu Srbijanci, Crnogorci, Hrvati, Slovenci, Bosanci, Vojvodani. VUKU topove okicene djevojackim ruhom. Nose mitraljeze, slobodarske zastave. To su pravi sinovi otadžbine. Njih željno cekaju majke. Dolaze, tjeraju konje sdrtih ledja, koji nose klince za nove kuce Birca. Nose nove knjige, slike, novine, pjesmarice, štamparije. To su oni sto uciše po šumama i selima pisati i citati, to su oni, što pronesoše svuda istinu. to su i oni što daju priredbe, drže predavanja, pomažu u radovima svom napacenom narodu, S njima idu no-im putevima umjetnici, ucitelji, profesori, narodne sudije. Cuvajte se zlotvori, izdajice, medu njima je seljak iz okolice Duvna što ste ga bacili u jamu, a on tamo provede tri nedelje hraneci se mesom svojih preklanih i cekicem poubijanih drugova. Eto, tamo je i mali Borovina, kome ste na ocigled poklali cijelu irmiju—on je porastao, on je ocvrsnuo. Medu njina je mlada muslimanka koju ste preklanu s mosta u Foci bacili u zalenu Drinu — ona više nije priprosta i stidljiva djevojcica, ona govori na javnim skupovima. Pogledajte, I mah Bircak, koji vam je pobjegao iz zapaljene štale — eno, vidi mu se ožiljkh od opekotine, pogledajte kako žuri naprijed, — protiv vas. Pišu se velicanstvene stranice zajednicke istorije svih naših naroda. Ogromno djelo, za sav svijet uzorno, zapoceli smo. Svi nam se dive, a mi smo ponosni, mi smo sretni što smo na putu, na kojem cemo Istrajati, da budemo još ponosniji. Borbe i stradanja koja su ostavila traga na velikom i malom, ujedinila su nas. Zbližila nas. Svi smo poceli zajedno, zajedno smo sada, još zbijeniji cemo nastaviti. Ko od nas ne nosi u svom srcu uspomenu na naše pale drugove, kome pjesme da pjevamo. Ko je zaboravio zlocine palikuca, kome da pomognemo. Ko se pokaza dostojan slobode'? —Ko nas je s razumjevanjem docekivao i dosljedno pomagao. Drug što ga ostavismo kraj staze na Zelengori za vrijeme pete ofanzive bio je mršav, umoram Od gladi je umro —ostali su i mnoil drugi — mi smo išli dalje, jer su to i oni htjeli. Sve snage, sva duhovna djela bice posvecena Tebi, napaceni narode. 194l-a je rodila tvoje umjetnike, tvoju kulturu. Tvoja borba je donlijela najsvetije istine, ljubav, samoprijegor. Umjetnici, napojte se na ovom vrelu. Svaka kap je cista, bistra, svaka dolazi iz dubina davne naše slavne prošlosti, svaka oplemenjuje—svaka je dio velicanstvenog djela. Napomena:tekst pjesme O Titu se nalazi u pdf formatu