Otkako postoji Sovjetska Rusija, njeni neprijatelji u borbi protiv nje služili su se redovno jednom laži: seljak u Sovjetskoj Rusiji je obespravljen, on je, prema tome, nezadovoljan. Tu laž obaraju danas seljaci Sovjetskog Saveza svojom besprimjernom borbom protiv fašistickog zavojevaca. Nekada, u carskoj Rusiji, bio je seljak rob plemicu — spahiji. Bradati, zaostali mužik, rintao je cijelog svog života na imanju svoga spahije. Milioni seljaka širom nepregledne ruske zemlje bili su „duše" koje su živjele, radale se i umirale na ogromnim plemicskim posjedima carske Rusije. Nigdje u svijetu feudalizam nije tako teško pritiskao seljacki život kao što je to bilo tamo. Prvi akt revolucije bio je: zemlja onome ko je radi, zemlja seljacima. Novembar 1917 godine znaci prekretnicu u životu ruskog seljaka: tada je on dobio zemlju i slobodu. Ali, na tome nije ostalo. Selo ulazi u izgradnju socijalizma. Postepeno se uvodi kolektivizacija poljoprivrede, stvaraju se kolhozi, kolektivna hozjajstva, tj zajednicka gazdinstva, stvaranje kolhoza nije bilo rezultat dekreta nove vlasti. Ono je plod dugog i upornog rada, duge i uporne propagande koja je imala zadatak da seljake uvjeri u potrebu i korisnost prelaska na kolektivizaciju. Država stvara velika ugledna dobra koja treba lasama jasno da prikažu sve prediosti zajednickog i planskog obradivanja zemlje. Upotreba mašina u poljoprivredi, vještackog dubrenja i uopšte svih naucnih metoda o obradivanju zemlje, rentabilna je tek ako se radi na velikim kompleksima. Zato sitni i rascjepkani seljacki posjed treba da bude zamijenjen i velikim i zajednickim gazdinstvima. Taj prelaz nije bio laka stvar. Nije bilo lako uvjeriti seljake da ne njihov život biti bolji i lakši ako pristupe kolektivizaciji, a još teže bilo je savladati otpor neprijatelja na selu, kulaka, koji su na sve nacine radili protiv kolektivizacije. Oni su organizovali ubistva ljudi koje je država slala u sela kao propangadiste. Oni su odvracali seljake od toga da stupaju u kolhoze proricu im propast. Ali, kad ništa nije pomoglo, kad su seljaci ipak poceli da stvaraju kolhoze, kulaci su i sami stupali u njih pokušavajuci da ih iznutra razaraju i dezorganizuju. Kvarili su mašine, uništavali stoku. Kad bi se negdje stvorio kolhoz, i kad bi kolhoznici prvi put svecano pošli na rad sa mašinama koje im je dala Država, mašine ne bi htjele da krenu. — Eto, govorili bi ti prikriveni neprijatelji, narodu, pa mi smo vam govorili da od toga nema ništa. Eto vam vaše mašine! Ali, mašine su popravljane i, rad je ipak kretao. A kada je jednom seljak osjetis sve blagodeti koje mu daje kolektiv, neprijatelju je odzvonilo. Nicim se više nije moglo zaustaviti masovno stupanje seljaka u kolhoze. Selo je u socijalizmu našlo svoj put. Nestalo je bradatog i poderanog mužika, nestalo je bijede i gladi po seljackim kucama. Stvorio se novi tip sela, sovjetsko selo, u kome žive slobodni ljudi koji raspolažu proizvodom raua svojih ruku. Prosvjeceni seljak Sovjetskog Saveza ni po cemu se ne može porediti sa seljakom ostalih zemalja. U Sovjetskom Savezu nestalo je suprotnosti izmedu grada i sela. Grad i selo povezani su medusobno mnogostrukim Eezgma. Radnici po fabrikama i seljaci na kolhozima sjedinjeni su u nerazdvojnoj zajednici koja im osiguraju sretan i dostojan život covjeka. Prevario se neprijatelj Sovjetskih naroda kad je racunao na to da ne u nezadovoljnom seljaku Sovjetske Rusije naci svoga saveznika. Pogriješio je, i sad tu pogrešku placa krvlju. Pokazalo se da sovjetski seljak nije nezadovoljan. Naprotiv, danas primjerom pokazuje citavom svijetu kako je spreman da brani tekovine Velike Revolucije. Neprijatelji nisu mogli da shvate šta se desilo za ovih dvadeset i nekoliko godina u Sovjetskom Savezu. Oni nisu mogli da pretpostave da je socijalizam uspio i da u Sovjetskoj Rusiji nema više onih snaga koje teže starome. Socijalizam je pobijedio. Danas u vatri otadžbinskog rata narodi Sovjetske Zemlje slave 26-tu godišnjicu Velike Revolucije. Slave je u znaku pobjeda Crvene Armije, ceda revolucije, vojske koja je odbravila svoju zemlju i koja ce osloboditi svijet. Širom zemlje slave je kolhoznici, oni u pozadini kao i oni na frontovnam. Slave je uvjereni u skoru pobjedu nad mrskim zavojevacem koji svojom prljavom cizmom stade na sveto tle socijalisticke zemlje. Slave je lijuci svoju krv, svjesni da se bore za tekovinu o kojima su maštali milioni širom svijeta. Hitlerovsko spaljivanje baraka sa živim jugoslovenskim zarobljeniclma U sovjetskoj, engleskoj i americkoj štampi se cesto i iscrpno piše o zvjerskom postupanju hitlerovaca sa ratnim zarobljenicima. Evo podataka o našim zarobljenicima, što ih saznaje i objavljuje Slobodna Jugoslavija. Svojom tiranijom i nemilosrdnom eksploatacijom naših zarobljenika Nijemci su otjerali u grob mnogo sinova našeg naroda koji su s puškom u ruci htjeli da brane slobodu i nezavisnost svoje domovine. Nijemci hoce da ih umore zato što su rodoljubivi, što su branili slobodu i nezavisnost svoje zemlje i što nisu hijeli da budu robovi njemackih barona. Iz razgovora sa dvojicom zarobljenika koje su kao žive lješeve poslali u Srbiju saznali smo slijedece. Prošle nedelje medu našim zarobljenicima izbila je zaraza tifusa. Njemci su zepalili sve berake u kojima su se nalazili ti bolesnici-zarobljenici su tada zajedno sa barakama izgorili. O tim necuvenim zvjerstvima njemackih ubica Nedic i njegova klika nisu progovonli nijedne rijeci.